LIVANJSKA ŠAHOVSKA ŠKOLA
Po pamćenjima dugovječnih Livnjana, a i onih mlađih koji su zapamtili njihova kazivanja, kako o prošlim događanjima, tako i o livanjskim šahistima, šahovsku igru u Livno su donijeli vojnici dugovječnog kršćanskoga cara Franje Josipa.
Posljednjih dvadeset godina devetnaestog i skoro dva puna desetljeća s početka dvadesetog stoljeća vojnici Veribus Unitisa su se ogledali u šahovskim mečevima. Igrali su po livanjskim gostionicama i hanovima, a najviše u četiri vojne kasarne.
Među njima su bili najbrojniji Slovenci, koji su upamćeni kao raspjevane slovenske fantje, a i jedan broj Austrijanaca, Čeha, Slovaka, Poljaka, Mađara i domaćih livanjskih vojnih kamarada.
Tada su četiri dugačke kasarne bile sagrađene na zemljištu iznad dvora potomaka odbjeglih begova Firdusa. Šah su igrali i gosti u obje Kuće ljubavi: i u onoj na desnoj i u onoj na lijevoj obali Bistrice, a i u gostionici zvanoj „K Caru Austrijskom“.
Kuće ljubavi su bile uočljive, jer su noću bile ukrašene crvenim lampionima. Gostionica „K caru Austrijskom“ je uvijek bila svečano okićena i dobro osvijetljena. U nju su carski činovnici dovodili svoje namirisane supruge i prijateljice.
Bila je u blizini kotarske raskošne zgrade, koja je još uvijek na općinskom trgu, na onom koji je dugo vremena bio centar grada. Imao je i prostor za fijakere. Glazba u gostionici „K caru Austrijskom“ pozivala ,je gospodu na ples, a imala je i šahovske stolove sa šahovskim figurama u ladicama.
Carska vlast je tijekom svoje vladavine dovodila i stručnjake za unapređenje poljoprivrednog i ratarskog gospodarstava. Prvi šahovski sat u Livno je donio stručnjak za alpske sireve Francuz Gal Cyprian Jale.
Pamti se i pripovijeda se da su njegovi sirevi dozrijevali u špilji istočnijeg izvora rijeke Bistrice. U Livnu mu je odrasla kći Helena i mlada umrla. Umrla je zbog tuge za mladićem koji joj poklonio svoju ljubav, a kojemu je odlučna baba po svojoj volji izabrala mladenku.
I u doba Države SHS i u doba Crne Kraljevine šah se igrao i u livanjskim gostionicama i prenoćištima, kao i u tri okupljališta članova kulturno umjetničkih i pjevačkih društava.
Tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća, a u doba vladavine nove društvene vlasti, koju je Milovan Đilas definirao kao novu povlaštenu boljševičku pro feudalnu klasu, je oformljen i prvi livanjski šahovski klub, pa u jesenjim i zimskim popodnevnim danima bilo mnogo onih koji su po kafanama crnim i bijelim figurama bojevali.
Uvijek je bilo više onih koji su promatrali šahovske okršaje od onih koji su igrali partije. U to vrijeme je vlast države proletera naredila da u društvene prostorije moraju biti obješene fotografije „voljenog maršala “, pa je bilo dosta i onih uokvirenih na kojima maršal razmišlja nad šahovskom pločom.
Petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata u igri šahovskim figurama znatno bolji od drugih bio je Jugoslav Žarković, sin jugoslavenskog oficira. Kad je Jugoslav odselio iz Livna, uspješno je šahirao u Splitu.
U doba kad je Hruščov likvidirao Staljina (govorilo se da je otrovan), u Livnu je direktor Šegrtske škole, Rahmo Maslić pokušavao osnovati šahovski klub. Neregistrirani klub je povremeno životario, a od 1968. godine je registriran i podobro oživio, pa u Livnu bila priređivana šahovska pojedinačna i ekipna natjecanja, pozivani svjetski znani velemajstori i priređivane šahovske simultanke.
I jedan svjetski šahovski prvak je tih godina svojom posjetom počastio Livno i Šahovski klub „Troglav“. Bio je to svjetski prvak Mihail Talj. Iako je Talj govorio da razumije „jugoslavenski jezik“, prevoditelj mu je bio novinar Svetozar Ljuboja.
(Ne može se ne istaći da tog krupnog vedrog Svetozara dobro pamte Livnjani, a ne može se ne spomenuti i tragičan nestanak njegove obitelji. Rano je Sveto ostao bez svoje supruge Mare, umrla je u četrdesetoj godini života, umrla ostavivši Sveti dvije mlade kćeri.
Bila je ugledna prosvjetna i kulturna djelatnica i po ulozi lika Hasanaginice ostala nezaboravna livanjska kazališna glumica. Potom je rano umro i Sveto, a njihove dvije kćeri, za mnoge Livnjane su bile ukras Livna, izazvale su tugu u srcu mnogih sugrađana, jer su kao mlade djevojke tragično izgubile živote u automobilu kojeg je vozio ugostitelj Frano Čulo. I on je u toj prometnoj nesreći život izgubio, a bio je pedesetogodišnjak.)
Mihaila Talja je u Livno doveo Muhamed Škero. Bio je predsjednik kluba i dugogodišnji livanjski sanitarni inspektor. Rodom je iz Glamočanin, ali se uvijek izjašnjavao kao Livnjanin (Livnjak).
Talj je simultanku igrao na dvadeset ploča i samo dvije partije remizirao. Najduži otpor mu davao livanjski pjesnik Rapko Orman.
Škero je nakon nekog vremena uspio dovesti i šahovskog prvaka „države radnika i seljaka“ Predraga Nikolića. Kad je Nikolić gostovao u Livnu u sumultanki na dvanaest ploča izgubio je tri partije i jednu remizirao, te izjavio je da se u Livnu igra dobar šah. Pobjede su izvojevali Remzija i Branko, a remis osmoškolac Bože Mišković.
Na livanjskim turnirima je ponekad sudjelovao veći broj majstora, inter majstora i velemajstora. Najbrojniju simultanku na trideset ploča odigrao je velemajstor Ljubomir Ljubojević, a prva partiju koju je izgubio bila je protiv mladog Mirka Todorovića.
Pamti se da su šahovske igre i šahovska druženja Troglavovih šahista bila radost za mnoge Livnjane. Postojale su tad i dvije Troglavove učeničke šahovske sekcije, jedna za pionire, a druga za kadete.
Šah je sve do gašenja Šahovskog kluba Troglav bio dio livanjskog sporta. Šahovska druženja i natjecanja su bila poprišta jačanja duha, susreti mudrovanjima, raspravaljanja i obrazlaganja šahovskih, a i drugih ideja i tema.
Dugo su se šahisti sastajali u livanjskom Domu kulture. Jedno vrijeme su se sastajali u njegovoj velikoj prizemnoj kafanskoj sali, a potom u kafani na katu.
Pripovjedač se sjeća da je voditelj glazbene sekcije KUD „Radnik“ Ivo Džaja često igrao šaha. Protivnik mu bio Safet Burkić glazbenik i veliki golman Nogometnog kluba „Troglav“.
Iz kafanskog prostora u kojima se nemilice pušile i cigarete i duhan u lulama, a radi mladih šahista, klupska igraonica je preseljena u odvojenu prostoriji pored glazbenika, a potom u podrumsku prostoriju ispod dvoranske pozornice. Ni tu šahisti nisu dugo ostali i posve su iseljeni iz Doma kulture.
To je bilo onda kada je Dom kulture preimenovan u Narodni univerzitet, a Livnjani ga zvali Narodnim sveučilištem. Prostorije ispod pozornice kinodvorane bile potrebne za večernje tečajeve stranih jezika. (Ima Livnjana koji kažu da su tečajevi jezika, posebno njemačkog, bili svojevrsne pripreme mladim ljudima za selidbe u inozemstvo.)
Četrdeset i šest godina poslije Drugog svjetskog rata javila se politika, koju je osmislila akademija SANU, koja je željela voditi rat za čiste etničke prostore, pa se raspala YU federacija, a JNA krenula tenkovima kako bi zaustavila demokratske promjene.
Iz Livna pobjeglo brojno stanovništvo, a preostali šahisti su se neko vrijeme sastajali u kafani „Starog mlina“, pa potom pune dvije godine se šahiralo u prostorijama Matice hrvatske, u Čitaonici „Narcis Jenko“.
Vrijedi istaći da je znatan broj Livnjana pozdravio Utemeljenje Ogranka Matice hrvatske, da su za otvaranje Čitaonice davani prilozi, da je Čitaonicu dvije godine vodio tajnik Ogranka Zdenko Tičinović.
Okupljali se šahisti i davali doprinos životu sela i grada. Zagrebački Livnjak Pašalić za Šahovski klub kupio pet šahovskih garnutura i pet šahovskih satova i klub sudjelova u natjecanjim na prostoru Herceg Bosne. Bez novca za rad Čitaonica se ugasila.
Može se istaknuti da je za veće šahovske turnire livanjski Hotel „Dinara“ više puta dopuštao cjelodnevno korištenje svoje velike sale. Jedan klupski turnir organiziran je i u disko klubu hotela „Park“, jedan u prostoriji kuhinje Poduzeća za prijevoz putnika i robe „Livno-busa“ i jedan u kafani Automehaničarskog servisa „Dalić“..
Kao posljedice agresije JNA na one jugoslavenske republike koje su se legalnim referendumima izjasnile za svoju samostalnost, došli crni dani za Šahovski klub „Troglav“, a i za mnoga livanjska poduzeća i četiri livanjske tvornice.
U ime čuvanja neprirodne savezne države Jugoslavije uzaludno je JNA naoružala jurišne dobrovoljačke jedinice, jer su se istakle samo u zločinima nad civilima. JNA je osramotila prvo, a potom i dva naroda. („Dva Oka u Glavi“.)
Pamćenja o šahovskim igrama se zaboravljaju, pa će u daljnjem kazivanju, a radi toga da se otrgnu zaboravu biti spomenuta zapamćena imena iz vremena postojanja Šahovskog kluba „Troglav“,.
Druženja šahista su često postojala kružoci na kojima su se mogla steći i prijateljstva i važna i nevažna znanja. Uvijek je bilo dvadesetak za igre i za pripovijedanja spremnih ljubitelja šaha.
Šah su jednako voljeli i oni koji su išli u crkve i oni koji su išli u džamije, a i oni koji su govorili da im je vjera bila nebitna stvar. Šah je privlačio Livnjane i grada i sela, pa su šah igrali inženjeri, profesori, pravnici, liječnici i oni stručnjaci koji su privremeno boravili u Livnu.
Jak šahovski klub je bio i u Glamoču, pa su organizirani međuopćinski šahovski mečevi, čak na dvadeset ploča. Šahovskih uzbuđenja je bilo i u slobodnim i u klupskim duelima i pamti se kako su stolari, zidari, mesari, električari, automehaničari i poljoprivrednici pobjeđivali profesore, liječnike, suce i općinske službenike.
Jedan ćelavi općinski inspektor je teško podnosio poraze i često je moljakao od suigrača da mu dopusti da vraća poteze, a ako mu ne bi dopustio razbacivao bi šahovske figure, pa ih bilo potrebno tražiti ispod stola. Potom bi se svađao i riječima samohvale sebe isticao i govorio da ne razumije da može gubiti partije od nekoga tko je završio samo srednju školu.
Odvjetnik Milibratić je bio jedan od starijih fiškala. U Livno je stigao iz Crne Gore i upamćen je po tome što je svakodnevno u popodnevnim satima tražio gdje se igra šah. Jedanput je u Troglavovoj kafani nakon nekoliko izgubljenih partija svoju tešku kožnu tašnu bacao u glavu gimnazijalcu Remziji. Na Milibratića tada zagalamila voditeljica kafane, svima draga i poštivana od svih gospođa Ruža Vidović.
Dok je bio gimnazijalac Remzija Ledenko je često kibicirao igru istaknutih lokalnih partijskih drugova Mirka Mihaljevića i Frane Sučića, a obojica su se često ljutila na njega.
Ponekad ih bacao u očaj, pa mu upućivali poteže odgojne riječi, jer bi kazivao ključne poteze, a još više ih nervirao kad bi sjeo i pobjeđivao ih. Zapamćeno je da je tijekom republičkog natjecanja najviše bodova donosio Šahovskom klubu „Troglav“ baš Remzija. Redovno je igrao na trećoj momčadskoj ploči.
Lukavi jedan sudac je također bio Crnogorac i oženio je lijepu livanjsku učiteljicu Ilonku. Ilonka je na pozornici Doma kulture nekoliko puta lijepo pjevala i sucu za oko zapela.
Taj sudac je radio i u sudu i u srednjoj školi. Jedanput je u sali Doma kulture pred većim brojem kibicera u izgubljenoj šahovskoj poziciji nadmudrio uobraženog jednog „druga“ političara, jer se odlučio na trik „sve ili ništa“, pa stavio damu da ju protivnik može uzeti, a uobraženi „drug“ mislio da ju nudi za izmjenu i jer nije htio izmjenu izgubio je svoju damu.
Reakcija bila urnebesna: došlo do govorenja o nekorektnosti i podmuklosti. Spominjala se stražnjica. Poslije toga znalo se ponavljati: „Ne igraj lukavo k’o sudac“.
Božo Bralo je bio djelatnik vojnog odsjeka. Zapamćen je po jakoj igri i rijetki su šahisti koji su ga pobjeđivali. U očaj je bacao i službenike vojnog odsjeka i četvoricu milicionara pristiglih iz brdskih sela. Zainatio se da im neće dopustiti da ga pobijede, pa ga uistinu nijedanput nitko od njih nije pobijedio. Prestao je igrati šaha kad mu je poginuo dvadesetogodišnji sin jedinac.
Za milicionara Paju, Milivoja, Dragana, Ilku i Bogdana radost je bila noćno dežurstvo u Stanici milicije, pa su tražili protivnika s kojim će dežurati. Pajo i Milivoj su tijekom noći i po pedeset puta rušiti i slagati šahovske figure, a ujutro još duže ostajati, jer bi rezultat bio neodlučan.
Veseljak j dobroćudni milicionar Pajo je u burnoj raspravi uvjeravao novinara Dimitiju Bjelicu da nije kadar igrati simultanke i uzalud Bjelica dokazivao da Pajo nije mogao imati figuru više, da mu je jamio skakača s table.
Ilko Raić je bio krupna ljudina i izborio se da u klubu igra na petoj ploči. Ponekad bi im Nekima je lekcije iz šaha održao mirni čovjek inženjer Pero Rubić. Pero je bio iz Kablića a tamo su šah volio Miran Šeremet i njegov brat Mirko zvani Mika. Među Buljanima u Kablićima šah su voljeli Niko i Miroslav. Niko odselio u Njemačku i već dugo nije boravio u Livnu, a inženjer Miroslav zavolio Split i veli da tamo često gleda šahovske duele.
Mljekar Miro Baković iz Gubera dugo je slovio za najjačeg livanjskog šahovskog igrača. Mnogi su dolazili u guberski zadružni dom da bi se s Mirom okušali i nakon okršaja odlazili su poraženi.
Kad je zadružni dom zatvoren Miro je svoje šahovsko znanje pokazivao u gostionici kod guberskog mosta, u gostionici „Kod Bisera“. Uzalud se Biserov Boško trudio pobijediti ga. Ne bi uspio pobijediti i kad bi Miro po nekoliko piva popio.
Miru su rado očekivali i u sali Doma kulture u Livnu. On i Božo Bralo su prijateljski ratovali i poslije analizirali pozicije. Miro zakasnio na simultanku protiv Talja, a u otvaranju je malo pomogao livanjskom pjesniku Rapki Ormanu Pomogao da njegova partija protiv Mihaila Talja najduže traje. Talj je čak sjeo i razmišljao o poziciji, a Rapko kaže da on od trenutka kad je Talj sjeo, više nije znao razmišljati i partiju je izgubio. Talja je namučio i smireni nenametljivi šahist Savo Ljuboja i po sjećanju Radovana Nenadića izvukao je remi.
Trgovac Ostoja Stević je strasno volio šah, žurio zatvoriti prodavnicu Borovo cipela da bi na vrijeme stigao na zakazani meč. Dugo je imao duele s Ivom Kovačušićem, a njegova supruga Mila se često ljutila, jer je ručkove pretvarao u pozne večere.
Trgovcu Ostoji je bila radost šahovska igra, pa je često citirao svjetskog šahovskog prvaka Smislova, koji je rekao da žali one ljude koji nisu otkrili ljepotu igre na šezdeset i četiri polja. Ostoja je dugo vremena je bio predsjednik šahovskog kluba.
Ivo Kovačušić je jedno vrijeme bio pekar, pa se doškolovao i završio ekonomski fakultet, te postao direktor poslovnice Splitske banke u Livnu. U Moskvi je imao operaciju na srcu i iz Moskve je donio nekoliko šahovskih knjiga. U igri je Ivo bio jako dobar i dobro se nosio s Dimitrijem Tomićem.
Smiren a oštar u napadima Dimitrije bi na početku igrao hitro i ako bi protivnik prihvatio taj ritam, on bi igrao još hitrije. U njegovim duelima s Božom Bralom uvijek je bio tijesan rezultat. Dimitrije je citirao Branka Ćopića koji je izjavio da je šah velika danguba, pa se rano povukao od šahovskog stola. I Dimitrije je žalio zbog prerane smrti svog sina.
Tih i smiren igrač, a veliki pušač bio je Pero Bulović. Bio je direktor Trgovačkog poduzeća „Opskrba“ i obično bi igrao s Brankom Franjićem. Branko je visoko držao do svoje diplome magistra poljoprivrednih znanosti, a u šahovskim partijama nije imao dobrih rezultata i nije igrao za klub.
Knigovođa iz poduzeća „Opskrba“ Srećko Dalić je često pobjeđivao suca Milu Milutina, iako bi Mili poteze sugerirao profesor Dušan Nikić. Milicionar Ivo Ivković je u Livno doselio s Kupresa i na šahovskoj ploči je ratovao s rentgenologom Ivicom Tomićem, a podjednako su jedan drugog pobjeđivali. I jedan i drugi su rado igrtali s uvijek mirnim čovjekom Perom Rubićem.
I Ivković je pobjeđivao suca Milutina, a Milutin uvijek govorio da mu partiju poklonio. Za suca Milu odvjetnik Mladen Marinčić je govori da mu nikad ni jedna presuda nije pobijena, jer je uporno izvanprocesno tražio da se stranke izmire i da tužba bude povučena.
Stolar Pajo Franičević donosio je isječke iz novina i postavljao šahovske probleme matiranja u dva ili tri poteza, a dobroćudni mladi činovnik Nijaz Balagić je probleme najbolje odgonetao. Nijaz se družio s Hercegovcem Mirom Miličevićem i studiozno su analizirali šahovske partije. Miro je smireno igrao i kad bi bio odmoran pobjeđivao je i Remziju i Nijaza. Jedno vrijeme i njegova kći Veronika (Vera) je igrala za klub.
Zidar Pešo Brčić iz Žabljaka na šahovskoj ploči je ratovao sa elekričarom Vojom Pavićem. Pešo je u Donjem Žabljaku pobjeđivao suseljane i Franu. i Jozu i Tvrtka Salapića i dokazivao da su Brčići bolji
šahisti od Salapića. Pobjeđivao je Pešo i rođaka Matu Brčića, a u klubu je gubio od Mirana Čačije iz Suhače. Miran je igrao za klub i osvajao bodove.
Šah su voljeli i na šah dolazila i tri Livnjanina koja su bili prvi milicioneri Hrvati. Ivo Kelić i njegov radni kolega Ilija Berić bi igrali, a visoki Blaž Granić bi pratio njihovo šahovske pozicije. Ivo Kelić je bio ponosan zbog toga što je nakon završene srednje škole upisao fakultet i kao izvanredni student diplomirao pravo, pa napredovao na poslu.
Dok bi igrao Kelić bi nagovarao Berića da i on nešto na fakultetu studira. Ohrabrivao ga i pomalo zadirkivao, a njihovi su mečevi dugo trajali, a rezultati bili tijesni. Iliju Berića je ubio visok tlak, a Ivana Kelića starost.
Rentgenolog Ivica Tomić je uživao kao kibicer, i pričao bi kako je bio uspješan u igri protiv sanitarnog inspektora Muhameda Škere. Muhamedu je bilo više do druženja sa šahistima negoli do same igre, a znao je mnoge zanimljivosti iz prošlosti. Jednom je pripovijedao kako je kao mladić morao biti i rojnik.
Liječnih psihijatar Muhamed Alijagić iz Cazina je u šahovskim duelima nerado postajao gubitnikom, a u nemoći bi ponekad odigrao krivi poteze i burno se prepirao u dokazivanju na kojem je polju bio njegov skakač, a onda bi se nasmijao, pružio ruku protivniku, naručivao piće i častio sve za stolom.
Mirko Todorović i njegov zet iz Makedonije Dragan Andanovski su bili korektni u igri i omiljeni među Troglavovim šahistima, jer se nisu prepirali, a kad bi izgubili partije pružali bi ruku i čestitali protivniku.
U klubu je Dragan bio ozbiljan, jedno vrijeme bio predsjednik kluba, a Mirko bio dobrćudni veseljak. Ponosan je bio Mirko na svoj podvig i pobjedu kada je velemajstor Ljubojević igrajući na trideset ploča pružio ruku i priznao poraz.
Dragan je u šahovsku igru uveo i svoje kćeri, pa su na prvom gostovanju Š. K. “Troglav“ u Travniku na ženskim pločama igrale učenice Sonja Andanovska i Lenka Trišo. Sonja je zamijenila bolesnu Adelu Šahbaz i pod njenim imenom igrala, a pobjedivši je uzviknula:“Tata, pobijedila sam!“
Stolar Muharem Alić je ostao upamćen i po tome što je često pjevao dok bi igrao, pa bi nekad pjevao: „Mi ne damo zemlje naše da je gaze subaše“, a nekad bi riječ subaše mijenjao riječju koja i nije bila korektna prema vremenu u kojem se živjelo.
Neko vrijeme je gubio u mečevima u igri s Ibrom Burzom, Ibro Burza je pobjeđivao druge članove KUDA „Radnik“, a poneku partiju je gubio u igri s bubnjarem Ivicom Kutlešom.
U klub je igrao i mladi Milan Mihaljica. Mihaljica se ravnopravno nosio s najboljim igračima, a iz pristojnosti ne bi htio kazivati rezultate odigranih partija. Nije se volio hvaliti pobjedama.
Branko Jane Perković je suigrače koje bi pobijedio častio kavom i sokom. Tješio ih. Za mnoge on je bio najbolji šahist iz Vidoške župe i među najboljima u Š. K. „Troglav“. Branko je volio ozbiljnu špahovsku igru i rijetko u mečevima doživljavao poraze. Pamti da je kao srednjoškolac u Jozića gostionici u Vidošima promatrao kako student Ivo Janković zvani Zele niže pobjede.
Pitali Zelu bi li zaigrao s Janom, a Zele se zaletio pa rekao da nema u Livnu toga koga on neće pobijediti. Sjeo Jandre za stol, a kad je treći put matirao Zelu, tad Zele šakom lupnuo po drvenoj kutiji, pa figure odletjele sa stola. Nije volio biti poražen, posebno pred puno svjedoka.
Dva brata Arnauta, Zoran i Saša su vrlo često iz pet kilometara udaljenog Gubera pješice stizala i za stolom pokazivala svoja šahovska umijeća. Iz Vidoške župe, iz sedam kilometara udaljenih Glavica bicikl vozeći je stizao srednjoškolac Mladen Perković i brzo se afirmirao u klubu i bio u grupi najboljih igrača, a mlad je i poginuo u prometnom udesu.
Mladenov otac Stipe zvani Faraon dugo je bolno tugovao i još tuguje za Mladenom i kao veliki vrsni umjetnik graditelj neka je svoja ostvarenja u kamenu posvetio svom stradalom sinu. Stipina umjetnička ostvarenja su širom svijeta poznata i ukrasi su livanjskoga kraja, a i Rogoznice na moru. Inspiracija su mladim umjetnicima. I Stipe je rado igrao i još igra šaha.
Faraonov susjed Bože Mišković je kao srednjoškolac bio među onima koji su u simultanki imali uspjeha protiv prvaka Jugoslavije Predraga Nikolića. Dok su Remzija Ledenko, Stevo Borković i Branko Penjak izvojevali pobjede, Bože je izvukao remis.
Remzija Ledenko, Miro Miličević, Nijaz Balagić, Stevo Borković i Branko Penjak su se proslavili kad su kao peteročlana ekipa na turniru za rođendan jedinog jugoslavenskog maršala u Mostaru osvojili prvo mjesto.
Jednog odveć provokativnog mostarskog igrača Branko je uhvatio za brk i upozorio ga da bi mogao imati i većih nevolja ako nastavi s prvokativnim komentarima. Zbog potezanja brka u sali nastao tajac, očekivala se reakcija, šamaranje i intervencija milicije, ali Branko riješio stvar neočekivanim prijedlogom i brkatom protivniku rekao: „Kriv si, pruži ruku i naruči piće“, a začuđeni i iznenađeni Mostaranin to prihvatio i pružio mu ruku, te su se prijateljski rukovali. Ta petorka je zaslužna što se livanjski šahovski klub „Troglav“ plasirao u prvu republičku ligu.
Klub je tad imao i dvije talentirane igračice. U uglednoj livanjskoj obitelji Izeta Karabega uveliko su svi igrali šaha. Izet je podučio svoju djecu šahovskoj igri i njegov sin Mithad je u vrijeme dok je bio student u Subotici ojačao šahovsko znanje, pa bio najbolji u kući, a jedno vrijeme za mnoge i najbolji u livanjskom šahovskom klubu.
Izetov sin Asim je na radost obitelji i susjeda postao pionirski prvak Bosne i Hercegovine, ali je rano prestao igrati šah. Kao pionir na Troglavovom turniru istakao se i Izetov sin Ekrem.
Midhad je nagovorio svoju mlađu sestru Esmu da nastupa za klub i ona je bila iznenađenje u republičkoj šahovskoj ligi, jer je često osvajala bodove.
Brat Adis i sestra Adela iz obitelji Šahbaz su se radovali klupskom druženju. Adela bi plakala kad bi izgubila koji meč.
U klubu se rodila i ljubav, pa se jedan od najboljih šahista (redovno je za klub igrao na drugoj ploči), Stevo Borković sretno zaljubio u Esmu i to završilo njihovim vjenčanjem.
Na livanjskim radničkim sportskim igrama profesori Esad Lutvica i Branko Penjak su nekoliko puta osvajali takozvanu zlatnu medalju.
Šah su igrala i vlasnici slastičarni i buregdžinice, dva brata Emrulaia i njihov rođak Afed Dželadini . Emrula Emrulai je igrao i za Šahovski klub „Troglav“, a Sefedin Emrulai i Afed još uvijek rado dolaze u „Forum“ među Troglavove igrače i dobro igraju.
Prije agresorskog rata, što ga vodila JNA i velikosrpska politika, kafanski šah često su igrali i družili se pravnik Draško Krušac i profesor Enes Mastalić.
Nisu dozvoljavali da itko prati njihovu igru. Slično su se ponašali susjedi iz Rapovina Stanko Vrgoč i Ante Bralo. Hooby im je bio i mali nogomet.
Poslije nogometa uzimali su šahovsku tablu i uz vodu rječice Žabljak bi po više puta redali figure. Profesor Ante je dugo tugovao za jaranom koji je stradao u prometnom udesu.
U livanjskoj Gimnaziji tijekom velikog odmora zaratili bi na šahovskoj ploči Andrija Boban, Salih Delalić i Bećir Mastalić, pa po kazivanju direktora i kibicera Vinka Duvnjaka kasnili na četvrti sat.
U Gornjem Žabljaku je dugo vremena u šahu dominirao Stipe Ćipa Pavić. Zbog privatnog mijenjanja njemačkih maraka u dinare Ćipa je boravio i u zatvoru u Foči i pričao kako se u zatvoru igra dobar šah.
U gostionici „Aurora“ pripovijedao je kako je među zatvorenicima postojalo pravilo da damu smiješ samo za damu promijeniti. „Pojesti“ damu skakačem ili drugom figurom značilo je uvrijediti protivnika.
U Priluci se šahovskim znanjem dugo isticao bauštelac Kruno Barać. Otkrio je da izvrsno zna čitati građevinske planove i ugrađivati željezo. Pronicivo je igrao šah i igrao i s njemačkim inženjerima i pobjeđivao ih. Kad se vratio iz Njemačke igrači ŠK „Troglav“ ga pozivali da se uključi u klub, ali on za to nije imao vremena.
U vidoškom zaseoku Glavice u svakoj kući su imali šah. Nekoliko mladih Vukoja se isticalo šahovskim znanjem.
Tijekom i poslije agresije JNA na zapadne jugoslavenske republike iz sela Rujana, udaljenog trideset kilometara od Livna, na šahovske mečeve stizao Jakov Pašalić i jedno vrijeme uspješno igrao za ŠK „Troglav“.
Iz Francuske je početkom rata bio stigao Ivan Kovač. Odlikovao se dobrom igrom. Iz Pariza je donio garnituru šahovskih satova. Imao je crni pojas iz karatea i skupa s Nediljkom Matićem vodio je karate sekciju u kojoj je bilo četrdeset učenika. Paradirao je u crnoj uniformi i oponašao Poglavnikovog vojnika. Poginuo je u prometnoj nesreći.
Iz Slavonije u Livno je stigao svestrani sportaš Mladen Ćaleta. Aktivno je u Osijeku igrao rukomet, a volio je i košarku i šah. U pauzama šahovskog turnira u Neumu bi pucao na koš i po dvadeset puta bi uzastopno pogađao trice. Šah je igrao na prvoj ploči i uspješno se nosio i s majstorima i intermajstorima.
Odselio je u Njemačku i tamo radi i igra šah za jednu veliku njemačku firmu. Takmičeći se u njemačkoj ligi stekao je velik rejting i postao majstor šaha.
Iz Zenice se u Livno vratio inženjer rudarstva Jozo Ivančić i bio među najboljom petorkom aktivnih šahista. O njemu će biti više riječi u pripovijetci koja se nadovezuje na ovu.
DJELATNIK mljekare Šahist Darinko Mihaljević dobro igra kafanski šah partije, a na turnirima nema uspjeha, pa gubi partije i od slabijih igrača.
Daro je igrao krupni i uvijek vedri igrač Mate Pervan . Mate je imao nadimak Lemo i bio je teoretski potkovan šahist, ali sklon vickastim zezancijama, pa u slobodnim partijama njegov skakač često skakao tamo gdje i ne može. Krupnog i snažnog Matu rano je savladala zloguka bolest.
Nediljko Matić je bio karate majstor i izvrstan trkač na svadbenim trkama. Još uvijek svakodnevno održava fizičku kondiciju trčanjem i sklekovima. Matić je dosta kasno započeo sjedati za šahovski stol, pa kao i pokojni Frano Čulo, koji je bio vlasnik kafića „Četvorka“ dugo bio kibicer, a potom dorastao najboljim Troglavovim igračima.
U brzopoteznom šahu uživa i često bude najbolji. U šali za sebe voli reći da je najbolji šah-majstor u županiji. Zbunjivao je stolara Muharema Alića i kad bi mu napao neku figuru, u napetoj situaciji podviknuo bi: „Šah“, podviknuo i onda kad kralj nije bio napadnut. Jedanput Muharem sklonio kralja i izgubio figuru, pa zbog lažnog šaha tražio da se potez vrati.
Dokazivao prevaru, a Nediljko govorio neka i njega Muharem govorom vara, a da se šahovski potezi rukom igraju i da nema vraćanja povučenog poteza. Muharem se plašio Nediljkovih skakača i često je ponavljao : „Nediljko opasno igra s konjma“. I Muharem i Nediljko bi naručivali piće i za sebe i kibicere i uvijek bi se prijateljski ustajali od stola.
Usamljeni šahovski vitez bio je Srđevčanin Ivo Kuprešanin. Znanja iz šaha je naučio igrajući za novac po gostionicama. Dok je igrao bio je najbolji među mještanima isod sjeverne strane planine Kamešnice. Posebno je rado pobjeđivao dvojicu Vrdoljaka, a mučio se s strastvenim lovcem Jozom Vidovićem iz Srđevića.
Dok je bio gimnazijalac i pripovjedač ovog kazivanja je iz svog sela Brina odlazio u Dom kulture i gledao šahovske duele. Zavolio šahovska nadmetanja i kao gimnazijalac poslije nastave često igrao s vršnjakom Hamidom Mulićem. I kao student igrao je šaha. Kada se kao profesor zaposlio u Livnu bio je član livanjskog kluba i to ostao punih trideset godina. Više puta je organizirao natjecanja učenika osnovnih i srednjih škola.
Jedanput su po njega došli Srđevčanu, jer je u gostionici „Mirni kut“ vozač kamiona iz Srbije nizao pobjede. (Martin Vukadin pamti da je bio iz Kruševa i da se zvao Rade Majdevac.) Imao je prijatelja Stanka Vukadina, jer su jedno vrijeme oba razvozili pijesak po Šumadiji.
Rade bi nedjeljom pobjeđivao livanjske vozače. Obećao Stanko da će mu, kad dođe u Livno, naći protivnika od kojeg će izgubiti. Došao Stanko po Ukromira. Te večeri Stanko se veselio, jer je Srbijanac gubio partije. Čestitao Rade Ukromiru i svima u gostionici platio turu pića. (I Stanko je u prometu rano izgubio život.)
Jozo Vidović iz Srđevića volio je šah i dok je svojim kamionom po Srbiji razvozio materijale za gradnju cesta, u večernjim satima nizao je pobjede po radilištima.
Usamljeni šahovski vitez bio je Srđevčanin Ivo Kuprešanin. Znanja iz šaha je naučio igrajući za novac po gostionicama. Dok je igrao bio je najbolji u selima ispod livanjske Kamešnice. Posebno je rado pobjeđivao dvojicu Vrdoljaka, a dosta muke je imao kad bi igrao s Jozom Vidovićem.
Poslije rata među mlađim šahistima dobrom brzopoteznom igrom se odlikova Dražen Radić iz Žabljaka. Nikad nije igrao za Šahovski klub „Troglav“, a jedno vrijeme je igrao za Šahovski klub „Dario“. Zavolio je šah dok je studirao stomatologiju, a svoje znanje je nadograđivao kao liječnik u Makarskoj. Na skijališu u Kupresu doživio je brzu smrt. Izdalo ga srce.
Izbjeglica iz Bugojna je bio Boro Đinić i strastveno je volio šah. Bio je u postrojbama HVO-a, bio ranjen, ali nije ostvario nikakav status koji donosi neki novčani dobitak. Nije imao domovnicu, pa živio u siromaštvu. Nekoliko puta je dobio novčane nagrade na turnirima Šahovskog kluba „Troglav“.
Iz Bugojna je bio vojnik Mladen Pavić. Rado je igrao s livanjskim topnikom Stipom Kulišem iz Miša. Oni su u duelima s Troglavovim igračima često pobjeđivali. Mladen je rado ratovao s Hercegovcem Božom Jurišićem i na turnirima je sudac morao rješavati njihove prepirke. Dok je Bože Jurišić odselio u Zagreb, dotle je Mladen Pavić odselio u Ameriku.
Nakon što je ugašen Šahovski klub „Troglav“ u udruzi livanjskih branitelja i u njihovom Šahovskom klubu „Dario“ dobrom igrom su se isticali već somenti igrač Mate Pervan i Branko Lozančić. Mate je preminuo, a Branko Lozančić još uvijek odlazi na turnire i na nekoliko turnira branitelja HVO-a osvajao je diplome.
U Velikim i Malim Kablićima šah su voljeli i dobro igrali Šeremeti i Buljani. Niko Šeremet je imao šahovske prijatelje među bankarima, jer je bio idejni začetnik osnivanja Privredne banke Zagreb. Doktor Miro Šeremet pokazuje šahovsko znanje zagrebačkim liječnicima. Niko Buljan je neko vrijeme igrao u Njemačkoj i prestao igrati. Miroslav Buljan igra šah u Splitu.
Šah su voljeli i vole i dobro igraju Guberani Emir Zijadić injegov brat Emilijano-Emo. Emir voli igru bez sata, voli promišljati o potezima i uspješan je u završnicicama.
Djelatnik Rudnika „Tušnica“ Branko Janković iz Vidoša je neko vrijeme dolazio među čahiste i ne bi se dugo zadržavao.
Najbolji igrač u Dobrome je Marko Pravdić. Rado sudjeluje na turnirima, a odlikuje ga korektan odnos prema protivnicima. Zalaže se za obnovu ugašenog Šahovskog kluba „Troglav“.
Još je mnogo nespomenutih Livnjana koji su rado igrali ili ponekad igraju šah, a među njima je i Ahmet Burza. Po kazivanju Edvina Velića Ahmed se posvećuje mladima, pa učenike vodi na Kupres i podučava ih skijanju, a nastoji osmoškolce zainteresirati za šah, pa je u prostorijama Merhameta organizirao jedan turnir za gornjogradsku livanjsku djecu.
Šahovska druženja su za mnoge Livnjane imala i svrhu i ljepotu i o njima se pripovijedalo.
lz uskogrudih razloga, moglo bi se reći i iz niskih pobuda nekih općinara, onih koji nemaju uspjeha u šahovskoj igri i jednog sujetnog činovnika, za kojeg je pokojni svećenik don Tvrtko Tadić rekao da je ljudska mizerija kao i dva člana jedne udruge branitelja je 1998. godine ugašen rad afirmiranog Šahovskog kluba „Troglav“.