LIVNJANKA BRANKA – BIANKA – BIANCA GILLARD
Livanjsko naselje Nova Brina je sadašnji središnji životni prostor okretne, živahne i optimistične šezdesetogodišnje junakinje ove priče.
Za sve one Livnjane koji su upoznali i koji vole Branku, ona je heroina. Ona se istrgla iz mnogih životnih nevolja i postala junakinja vrijedna divljenja.
Već duži niz godina ima dva imena, pa je na krštenju dobila ime Branka, a prijateljice i prijatelji su joj dali ime Bianca, a koje se čita kao Bianka.
Nakon mnogih burnih životnih događanja, nakon što je ostvarila pravo na švicarsku mirovinu, odlučila je Branka doseliti u rodni kraj u novo prigradsko naselje, na nekadašnje brinjanske pašnjake.
Zadovoljna je što s tog naselja, kojeg nazivaju i Orlovačom, puca pogled na livanjska prostranstva, pa u čestim šetnjama do orlovačkih uzvisina baca poglede na vijena livanjskih planina, na grad i na sela, i na njeno rodno selo ispod Dinare. Tamo ispod Dinare je selo koje je nekad imalo ime Ponor. U Ponoru je živjela 17 godina.
Vrativši se iz tuđine uočava Branka da se u drugoj polovini dvadesetog i u prva dva destljeća dvadeset i prvog stoljeća cijeli livanjski prostor znatno izmijenio.
Oduvijek taj prostor obiluje iskonskim ljepotama. Obilovao je i obiluje proplancima, luzima, planinskim vrletima, kamenjarima, šumama, mirisnim pašnjacima, barama prepunih ptica, zapuštenim i nezapuštenim rodnim njivama i livadama, trima kraškim rijekama, manjim gradom i brojnim selima.
Pamti Branka kada je Livanjsko polje bilo prekriveno vodom, pa izgledalo kao more. To more bi se zimi zaledilo i hrabrijim dječacima postajalo klizalište. Događalo se da se led prolomi i da dječake ispod planine proguta ledena voda.
Ispod livanjskog podneblja su dva ljudskom rukom stvorena jezera, presušena rijeka Plovuća, kanal koji odvodi livanjske vode u Lipsko i u Buško jezero.
Tunel je kopan u vrijeme Hrvatskog proljeća i radove je nadzirao domoljubni Hrvat iz Nevesinja. Oca su mu objesili četnici i na nekom stupu je danima visio. Taj starijim Livnjanima znani inženjer se zvao Gašpar Preka. Tunel koji je tada građen kroz planinu odvodio je livanjske vode iz Lipskog jezera da pokreće veliku hidrocentralu sagrađenu s druge strane planine.
Novije livanjske ljepote su i vodovodi po selima, zasađene i izrasle šume po Vučkovinama, Tribnju i padinama Tušnice. Zasluge za pošumljavanje livanjskih golih proplanaka pripadaju neuposlenim Livnjanima, onima koji su to radili za sitnu nadnicu.
U većoj mjeri zasluge pripadaju šumarskom stručnjaku Mići Radeti iz Gubera. Njegove metode pošumljavanja dale su izvrsne rezultate, pa se uče u šumarskim školama i na šumarskim fakultetima.
Livnjani koji stižu iz tuđine, koji stižu nakon dugog boravka u tuđini, uočavaju da su asfaltirane međugradske ceste i mnogi seoski putovi.
Poslije Domovinskog rata ulična rasvjeta je stigla u sva sela, pa su noću osvijetljene stare i nove crkve i džamije, Sva groblja su ograđena i obiluju vrijednim novim nadgrobnim spomenicima. Sve to dokazuje da su Livno i livanjski kraj imali graditeljski preporod poput onoga iz vremena vladavine habsburškog cara.
Mnogim Livnjanima, a i Branki posve drugi dojam ostavljaju brojne zapuštene seoske kuće i pojate, a i mnoge novosagrađene i zaključane i obiteljske kuće, i pojate i garaže.
Najbolnije je gledati zaključane škole, seoske trgovine, matične urede. Veli Branka da ju nespkojnom čini mali broj žitelja po selima, mali broj radnih mjesta, osobito proizvodnih, pa je to razlog velikog broju iseljenih Livnjana.
Mnogo je onih koji rade u razvijenijim europskim i nekim prekomorskim državama. Znano joj je da je to nastavak onog iseljavanja koje je započelo još u devetnaestom stoljeću, i to onda kada se odlazilo: u USA, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, te u više zemalja na južnoameričkom kontinentu, a i na jug Afrike. Zna Branka da se znatan broj učenika školuje da bi radio u tuđini.
Pored svih nedaća u Brankinoj duši i u dušama znatnog broja Livnjana još ima optimizma, jer ima i onih koji se vraćaju iz tuđine. Dosta je umirovljenika koji su mirovine zaradili po europskim bauštelama, u restoranima, na gradnji autocesta i na drugim poslovima.
Mlađi ljudi, najčešće oni čiji su roditelji radili u tuđini, nastoje u rodnom kraju otvoriti i manje industrijske pogone, benzinske crpke i druga obiteljska gospodarstva.
Iz drugih zemalja stižu i nevjeste tuđinke i počinju učiti jezik Livnjana, pa se neke i prilagode i zavole livanjsko podneblje. Ima i slučajeva da i uspješne Livnjanke dovole muževe tuđince i sretno žive.
Među stanovnicima koji su doselili na brinjsku Orlovaču ima i onih koji su napustili livanjska sela i primakli se gradu i povratnika iz tuđine, a i ratnih izbjeglica iz srednje Bosne.
Na Orlovačkoj Brini ima i vidnog životnog veselja, jer se na biciklima vozika znatan broj dječaka i djevojčica, a radost je vidjeti slike kada učenici ulaze u autobus da ih odvozi u školu.
Za mlade Brinjane sagrađena su dva igrališta; I za mali nogomet i za košarku. Postavljene su i ljuljačke, pa je igralište postalo zabavni park. Ulična rasvjeta im omogućava da dugo u noć borave i vesele se druženju i na igralištima i na ulicama.
Pored Nove Brine svakodnevno pastiri gone na ispašu stada ovaca, pa na te staze pred sumrak izlaze djeca i znatiželjno gledaju pitoma bjeloruna stvorenja.
Posebno rado gledaju proljetne prizore kad pastiri dogone janjce iz torova i čekaju da s Orlovače stigne stado ovaca, da stignu njihove majke. Blejanje ovaca i janjaca bude bučno i trka jednih prema drugima ne traje dugo.
U toj mješavini svaka se ovca odazove svome janjetu i janjci brzo pronađu majčino vime. Često klečeći i vrteći repićima uživaju u ukusnom sočnom mlijeku.
Prvi Ukromirov susret s Brankom bio je u mjesecu srpnju 2022. godine. Ukromir je na padinama Orlovače stao pored Branke. Išla je u grad, išla je pješice, pa je po ustaljenoj navici, koju njeguju Brinjani, ponudio da sjedne u auto.
Rekla je da i ona voli povesti pješake, osobito učenike, da je njen životni drug Švicarac Florijan odvezao njen automobil. U uobičajenom razgovoru, kakav obično vode susjedi, naslutio je pripovjedač Brankinu burnu i bogatu životnu priču.
Naglasila je da bolje i pravilnije govori njemački negoli hrvatski. Ona govori kućnim hrvatskim jezikom i za to krivi svoje školovanje. Rekla je da ima samo tri razreda osnovne škole i da je njeno školovanje njena bolna duševna rana.
Brankina kuća je u naselju Nova Brina, a njen stan je u lijepoj novoj zgradi livanjskog kolodvorskih zdanja. U tom stanu uzdržava svoju tetku, ostarjelu očevu sestru.
Dvadesetak dana poslije prvog susreta s Brankom, Ukromir ju je susreo u livanjskom raskošnom Forumu. Uz čaj su ponovno razgovarali o njenim životnim stazama, o posrtajima i o postignućima.
Kazala je kako je u Livno dovela svog prijatelja Florijana. Kad mu je rekla da želi živjeti u Livnu, on je ostao začuđen, jer je mislio da od njegove Švicarske nema ljepšeg mjesta za življenje.
Pristao je doći u Livno i na Brankino zadovoljstvo oduševio se livanjskim krajolikom. Kazala je kako njen Florijan govori više jezika i kako se trudi naučiti i hrvatski.
Voli prirodu i ushićen je onim što je našao na livanjskoj visoravni. Omiljena mjesta njegovih čestih šetnji su ilirske gradine na Orlovači, šumovita Borova glava, visoravan Kruzi i padine Cincara, Tušnice, Jelovače i Kamešnice.
Jednostavno rečeno, zavolio je livanjsko podneblje. Na proplancima Orlovače upoznao je čovjeka koji osobito voli Orlovaču, upoznao je Božu Sučića. Čovjeka se zdušno bori protiv zagađivanja orlovačkih pašnjaka.
Taj Livnjanin, taj Bože Sučić ima i ovaca i goveda. Florijanu je poklanjao svoje ukusne kruške i pokazao mu mjesta gdje uspijevaju gljive pečurke. Pošto i Bože govori njemački, Florijan je bio iznenađen time da i livanjski pastiri govore njegovim materinjim jezikom.
Ukromir je želio saznati kako to da Branka ima dva imena, a Branka, je kazala da je drugo ime dobila u Švicarskoj, da su je njezine prijateljice nazvale Biankom, pa je to ime uspjela upisati u dokumente. To se ime sviđa i njenom prijatelju Florijanu.
Govorila je da je svom životnom suputniku Florijanu, a u namjeri da mu život bude što ugodniji, naručila da komunalni radnici u Orlovači postave masivni drveni stol.
Postavljen je na jednom lijepom vidikovcu. U biti je stol obrađeni šumski balvan i uklapa se u okoliš. I na padinama Cincara mu je postavila i poveći drveni stol i klupu, jer nije željela, kako to sama kaže, da njen prijatelj sjeda po konjskim izmetinama.
Branka je pitala zbog čega po Orlovači nema većeg drveća, pa je saznala da je Orlovača nekad imala hrastovu šumu i da je šuma isječena onda kada se u orlovačkom kamenjaru proizvodio kreč.
U orlovačkim krečanama izgorjele su orlovačke šume, a gorjele su i na mnogim livanjskim ognjištima. U krečanama, u pećima jednokratne velike vatre bi se na hrpe naslagale cjepanice i na njih se stavljao kamen žestac i te kućice bi bile prekrivene glinenim blatom.
Vatra u tim pećima gorjela je po dva i po tri dana i kad bi se pečeni kamen ohladio odvožen je u suha spremišta. Ohlađen suhi pečeni kamen u sebi ima čudesnu moć i u dodiru s vodom on se raspada i pravi veliku toplinu.
Rastopljeni kamen pomiješan s pijeskom je bio i još uvijek je vezivno gradivo mnogih građevina. On je utkan u zidine starih tvrđava, u zidove mnogih državnih zgrada, mostova i obiteljskih domova.
Nakon što je dobila odgovor o orlovačkoj goleti Branka je pričala o sebi. Ističe Branka da je osam godina radila u Njemačkoj, a u Švicarskoj trideset i dvije.
Mogla je kupiti kuću ili graditi ju na moru, ili u nekom većem gradu, ali se odlučila vratiti u Livno i živjeti u Livnu. Za tu odluku je imala more razloga.
Jedan od razloga je bio pomoći ocu i majci, pomoći siromašnom bratu, a drugi razlozi su mnogo dublji, oni su plod povrijeđene Brankine duše.
Ti razlozi su i plod njenih želja da dokaže da se njeni najbliži o njoj nisu brižno starali, da je bila ponižavana do bola, da je njena dječja duša bila teško ranjavana, da je osramoćivana pred svojim vršnjacima iz djetinjstva, da je živjela u obitelji koja je kukavički dopuštala da bude robinja bezdušnoj učiteljici ‘Zlobiji’ i koristoljubivom učitelju ‘Zlobanu Zlobi’, i da najbliži neopravdano ponižavali i vrijeđali, da unatoč svemu voli svoju obitelj, svoje znance i cijeli livanjski kraj.
Razlozi su i želja da se sazna kako su joj bezdušni učitelji nanosili bol. Iako su njeni zlostavljači umrli, ona im grijehe ne oprašta. Ne mrzi ih, jer joj to njena narav ne dopušta, ali spominjat će ih i spominje ih radi toga da se ono što je ona doživjela nikada i nijednom učeniku ne ponovi.
BRANKINA BOLNA PRIČA
Uzdahnula je kada je počela pričati zgode i nezgode iz svoga života, pa je rekla:
„Rekla sam ti da imam samo tri završena razreda osnovne škole, a u školu sam išla osam godina. To je moja životna trauma i Bogu hvala da sam ju potisnula u zaborav, da sam pobijedila.
Ispričat ću ti sve. Za mnoge znance i prijatelje ja sam hrabra, živahna i okretna. Prijatelji mi kažu da sam i lijepa žena. Osjećam se mladom i puna sam volje i za rad i za život.
Dokazujem da sam vrijedna i uspješna osoba. Ne prezirem nikoga i ne mrzim nikoga. Volim prirodu, volim podneblje u kojem sam rođena. Volim i kućne životinje, pa sam za dvije mačke i za svog psa naručila postelje. Pseća koliba ima ležaj koji održavam čistim i nalazi se u dijelu kućnog staklenika.
Ne mogu zamisliti život bez izleta, brz putovanja i bez onoga što nalazim u prirodi, bez udisanja planinskih mirisa, bez posjećivanja rijeka, jezera, a i bez posjećivanja napuštenih livanjskih konja.
Zadovoljna sam što se Švicarac Florijan u Livno osjeća kao da je u Švicarskoj. U livanjskim planinama vidi svoje Alpe. Bili smo na vrhu Kamešnice i uživali u pogledima što dopiru do planina uz more, i onih što dopiru do drugih livanjskih i duvanjskih planina.
Florijan je sve uspoređivao sa švicarskim planinskim vrhovima. Isticao je da je Buško jezero velika ljepota, neiskorištena ljepota i da je veće od svih švicarskih jezera.
Skupa s Florijanom sam bila u mnogim zemljama. Upoznala sam ljepote Makedonije, Grčke, Turske, Egipta, Tunisa, Španjolske i Francuske. Bili smo i u Austriji i na obalama Baltičkog mora.
Livno i prostori na kojima je bila bivša Jugoslavija obilujemo čistim vodama, a u Tunisu sam uočila da im je voda dragocjenija od vina. Imaju i naselja u iskopanim pješčanim rupama. Vidjela sam i naselja u udubinama stijena. Tamo je život surov.
Nakon priča o putovanjima, počela je govoriti o svom djetinjstvu. U tim pričama je vidno da je kao djevojčica bila čudesno strpljiva, pa kad je zagazila u zrelost tada joj se strpljivost preobrazila u hrabrost, te je postala odlučna i borila se za svoja prava.
Borila se osobito onda kada nije bila poštivana njena volja, kada je radila ono što nije željela. Raskidala je veze s onima koji su joj zagorčavali život.
Unatoč svemu ostala je svoja, ostala junakinja vrijedna divljenja i svjedoči da su se na livanjskoj visoravni rađale i rađaju žene ratnice, žene hrabrog srca. Sjetnim glasom je nastavila govoriti o svom djetinjstvu.
„Teško mi je ovo reći, reći da sam bila zlostavljana. Da, bila sam zlostavljana. U djetinjstvu su me mnogi iznevjerili.
Saznala sam da sam bila neželjeno dijete. Prezauzetim roditeljima, roditeljima koji su obavljali mnoge poljoprivredne poslove, a kojima nitko nije pomagao u čuvanju djece, je odgovaralo da budem što duže u kolijevci, pa sam, kako mi je tetka kazivala, u kolijevci dugo ležala, pa sam prohodala tek u trećoj godini života.
Kazala mi je da sam bila lijepa djevojčica, a stjecajem okolnosti zapuštena. Kada sam naučila hodati posvuda sam zalazila i trčala.
Brzo sam očvrsla na nogama, pa u petoj, šestoj i sedmoj godini mog življenja bilo posvuda; penjala sam se na pseću kućicu, na konjsku zapregu, a potom, na stabla, a i na sadjevene plastove i slame i sijena.
Znali su me tražiti po selu. Pošto sam rođena ispod planine Dinare plašili su se da ću zalutati u gorske vrleti. Bilo je i onih koji su se divili tim mojim bježanjima od kuće.
Kasno sam naučila govoriti, pa su me neki stariji dječaci podučavali i učili me i psovati, te sam i ne znajući što znače psovke mnoge izgovarala.
Mora da su bile teške, jer bi me u kući zbog psovanja išibali, a ja bih ponovno prkosno psovala. U prvom razredu nisam iz torbe mogla izvući jednu knjigu pa sam glasno rekla: ‘Izlazi p…a ti materina.’ Učiteljica se zgranula, a djeca prasnula u smijeh.
U školi su me učili učiteljica Zlobija i učitelj Zloban. Bili su bračni par. Kod Zlobije sam upućivana na ponavljanje razreda, a kod Zlobana sam tri puta prošla i jedanput pala na godinu.
Prema meni su oboje počinili mnoge teške ljudske i pedagoške grijehe. Bila sam im potrebna, pa su me iskorištavali. Iz učionice su me odvodili u svoj stan da im čuvam malu djecu, učili me da budem dadilja i da budem služavka.
Umjesto u učionici školske, sate sam provodila uz dvije njihove djevojčice. Ta djeca su mi bila draga i zavoljela su me.. Kad su bili mali davala sam im bočice s papicama, mijenjala im pelene i brisala im guze. Pružali su ruke prema meni. Za to sam dobivala usmene pohvale i na kraju školske godine upućivana da ponavljam razred. Imali su plan kako će me duže vrijeme iskorištavati.
Nikad se ja iz škole nisam vraćala vesela, pa sam često plakala.
Ponekad su učenike vodili u šetnje, a ja sam im čuvala djecu. Kuhinja je morala biti pometena, a podovi prebrisani. Djevojčice su rasle, pa sam im mogla davala marmeladom i maslom premazane kriške kruha.
Učila sam ih igrati se s pet kamenčića. Meni učiteljica Zlobija nikad nije ponudila ni obični keks, a kamoli komadić čokolade. Čokolada su imali, jer su im donosili roditelji druge djece. Jedanput mi je starija curica davala pola svoje čokolade, a Zlobija joj je rekla da seoska djeca ne jedu čokolade.
Dok je otac radio u Njemačkoj propterećenu moju majku su uvjerili da škola nije za svakoga, da sam malo tupava, ali da odlično čuvam njihovu djecu.
Ne znam jesu il ikad išta dali mojoj majci, a vjerojatnije je da je majka njima nešto davala. Njima je bila potrebna služavka, pa sam zbog toga tri razreda pohađala sedam godina. Posebno su mi teški dani bili kada sam morala ispirati njihov veš.
Imali su bunar i na bunaru je bila željezna pumpa. Po desetak puta se moralo pumpati dok ne poteče voda. Zimi se ruke lijepe za željezo, pa sam uzimala neku krpu dok bi u malo tekno napumpala vodu. Ruke bi mi se smrzavale. Svaki put me Zlobija pitala jesam li dva puta robu isprala.
Učitelj Zloban je u selu bio najvažnija osoba i mnogo je onih koji su ga se plašili. Hvalio se da je kao vojnik bio pisar i da je opismenjavao nepismene vojnike. Da je tako postao učitelj.
Kada mu je starija kći počela nemilice je fizički kažnjavao. Uho bi joj istrzao i šibe dijelio. Govorio joj je da je tupava kao i ja. Ja bih ju grlila i tješila.
Drugarica Zlobija je tukla učenike. Jedanput kad sam bila u učionici jednu učenicu udarila dlanom, pa je učenica udarila glavom u školsku ploču i pala. Roditelji su ju prijavili školskom inspektoru. Dolazio je zbog toga jedan debeljuškast i smiren inspektor i jedina sam ja u razredu svjedočila da je Zlobija to učinila.
Čula sam da je i župnik zazirao susretati se s učiteljima. Zloban je govorio da je župnik mračnjak, da vlast treba sve fratre preodgojiti, poslati u zatvor, jer pričaju o Bogu, kojega uopće nema.
Mogao je Zlobijan Grabežić raditi sve što je želio. Moji roditelji su živjeli u strahu i mogu reći da su me žrtvovali. Na moje žalopojke dodatno bi me išibali.
Pošto sam propuštala mnoge školske sate i mnoge lekcije, ni sama ne znam kako sam naučila čitati i pisati. Išla bih kod vršnjakinja i od njih sam učila slova.
Ponekad me podučavao strikan Jozo. Zvali smo ga Ševo. Tako smo ga zvali, jer nije imao jednu potkoljenicu. U ratu je bio vojnik. Imao je štule i ponekad bi mu ljudi davali milostinju. Zato jer nije bio u partizanima, nije od države dobivao nikakvu pomoć. Ponekad je prosio po drugim selima.
Pamtim da sam vraćajući se iz škole molila razne molitve. Upućivala sam ih Blaženoj Djevici Mariji.
U molitvi Sveta Marijo, u rečenici „Moli za nas grešnike“ nisam izgovarala riječ grešnike, jer se nisam osjećala grešnom. Imala sam i svoju molitvu. Molila sam ju vraćajući se kući iz učiteljičinog stana u školi. Umjesto u učionici ja sam bila služavka u školi. Ponekad sam ju molila ispred slike Majke Božje.
Molitva je glasila:
‘ Draga Bogorodice
Spasi mene i moje rukice
Od nevolja i od zlih stvorova
Od Zlobije i od Zlobana
Spasi me od bunara
Spasi moje rukice
One peru tuđu robu i krpice
Željna bilježnice
Želim učit pjesmice.
Želim imat ‘trice i petice.“
Gospe mila, Gospe draga
spasi svoju curicu
spasi svoju Brankicu’
Poslije molitve sam plakala.
Ponekad, kad bi učiteljeve kćerkice spavale, učiteljica Zlobija bi me pustila u učionicu i djeca bi me čudno gledala.
Kada me učio Zloban i on bi to dopuštao, pa bi ušla u učionicu i sama tražila stolicu. Na kraju polugodišta Zloban je mudrovao i pozivao roditelje i dijelio školske knjižice.
Hvalio bi neke učenike i čestitao na uspjehu. Na završetku četvrtog razreda mene, već četrnaestogodišnju djevojčicu je prozvao posljednju i rekao da me upućuje na ponavljanje razreda.
Bacila sam mu knjižicu u lice. Pale su mu naočale. Stajao je iznenađen. Vladala je trenutna tišina. Rekla sam mu neka se stidi i on i učiteljica Zlobija.
Rekla sam da sam bila njihova služavka, da sam im čuvala djecu i da me nisu puštali u učionicu. Rekla sam da će ih zbog onoga što su meni učinili dragi Bog kazniti.
Drsko sam mu rekla da više neću prati njihov veš. Bio je zbunjen i tražio je naočale. Okrenula sam se roditeljima i rekla da smo mi učenici prije nekoliko dana morali iz septičke jame kantama grabiti nečist i da smo se smrdljivi vratili kući.
Tada je podviknuo: ‘Dosta!’ Rekao je da prestanem govoriti. Rekao je: ‘Eto vidite kakva je ona. Kako takva da prođe?’
Moj istup je imao neki učinak, pa se po selu se i o školi i o meni pričalo. Strikan Ševo me pohvalio, a sljedeće godine učio me učitelj koji je bio poput drveta, koji je bio besćutan, pa sam ga zvala Ivan Drvan.
Iz prkosa sam ponavljala četvrti razred. Učitelju Ivanu, koga sam zvala Drveni, nije bilo jasno kako ja s 14 godina idem u četvrti razred.
U svom ponašanju i on je bio okrutan. Nije me primjećivao. Ignorirao me. Često bi zadao da nešto crtamo, a on bi čitao novine.
Na kraju školske godine bila sam neocijenjena i dobila sam nepopunjenu školsku knjižicu. Mnogi mi kažu da je sve ovo što sam doživjela nemoguće. Drugi kažu: ‘To je za Bogu plakat.’
Strikan Ševo je nekad znao reći da u livanjski kraj stižu tuđi priučeni učitelji. Da su to učitelji kursisti i da imaju neke političke zadaće.
Učitelj Drvan me nikad ništa nije ispitivao, niti mi je ikad pogledao zadaće. Ja sam iz svog urođenog prkosa dolazila na nastavu i sama sam sjedila u klupi.
Valjda su mu učitelj Zloban i učiteljica Zlobija rekli da sam poseban slučaj, pa sam jedina u razredu na kraju četvrtog razreda bila neocijenjena.
Majka se nije odazivala na roditeljske sastanke. Možda se zbog mene sramila. Bili su mi i to teški trenutci.
Sada, nakon svega ja i ne znam kako sam sve to proživjela. Sad mi se plače. Plače mi se nad mojim djetinjstvom. Zbilja sam tužna. Zlostavljali su dijete. Zlostavljali su nemoćnu seosku djevojčicu. Dok bi se učenici iz škole vraćali i najčešće veseli bili, ja bih često plakala.
Jedanput sam se, vraćajući se iz škole, nabrala kitu jaglaca. Dala sam je majci i žalila se kako mi je u školi. Mati me pitala jesam li žegarna, pišem li domaće zadaće.
Mati je sumnjala da je problem u meni, pa me i tada išibala. Na mojim leđima su se šibe lomile. Čudno i prestrogo se ponašala moja mati. Ne pamtim da sam ikad bila u njenom krilu. Ne pamtim da me ikad zagrlila. Kad bi se odnekud vraćala, ja joj nisam smjela trčati u susret
Moj otac je jedno vrijeme radio u Njemačkoj. Volio je rakiju i nikad ni pokušao nije sa mnom razgovarat’ o školi.’
Pamtim i ovo. Učitelj Zloban je pratio rođendane učenika, i to samo probranih. U Privrednoj banci Sarajevo toj djeci je otvarao devizne štedne knjižice i stavljao na njih nešto novca.
Kad bi očevi došli na godišnji odmor ili za Božić djeca su imala štedne knjižice i očevi su „mudrom“ učitelju uzvraćali za ukazanu pažnju, i darove davali i njemu i njegovoj djeci. Pamtim da se nećkao i odbijao uzeti „orliće“, a roditelji bi novac ostavljali na stolu. Davali su znatno više negoli je Zloban stavljao na knjižice njihove djece.
Učeničke knjižice je dijelio na roditeljskim sastancima. Najprije bi održao nekakav govor i hvalio socijalističko školstvo. Hvalio je one učenike čiji su očevi navraćali u stan.
Istina je da sam još kao djevojčica bila ljutita, a i pravdoljubiva, da sam protiv mnogih nepravdi sama u sebi mrmljala. I danas sam takva, ali nisam više šutljiva.
Govorim istinu i gledam sugovornika u oči. Žestoko uzvratim onima koji me uvrijede, koji me olajavaju. Kao učenica sam se žalila i župniku i jednoj časnoj sestri.
Župnik se nije usudio reći bilo što učitelju. Rekao mi je da je taj čovjek bezvjernik, da je komunist i da je opasno s njim se raspravljati.
U četvrtom razredu me učio učitelj Ivan. Za mene on je Drvan. Više nisam bila Zlobijina služavka. I taj drugi učitelj se ogriješio i nada mnom počinio pedagoški grijeh. Bio je loš čovjek. Uzalud sam se i trudila i učila.
Očito sam bila obilježena da sam s posebnim potrebama, kao da nisam zaslužila da se o meni vodi briga. Tijekom nastavne godine nisam niti jednom odgovarala, a napamet sam naučila brojne pjesmice. Taj učitelj se ponio neodgovorno, pa nisam dobila knjižicu da sam završila četvrti razred.
U to vrijeme je moju dječju dušu razarala ogorčenost, a ništa nisam mogla. Prolazeći pored škole jedanput sam, a bilo je ljeto, nije bilo nastave, ušla u praznu učionicu. Zatvorila sam vrata i stala pred ploču.
Počela sam odgovarati na pitanja koja sam zapamtila, a na koja nikad nisam odgovarala. Tečno sam govorila i prvi put u životu učionica je čula moje odgovaranje.
U praznoj učionici se čuo odjek moga glasa. Sama sebi sam postavljala pitanja i na sva odgovorala. I recitirala sam jednu pjesmicu. Potom sam zašutjela, a onda je iz mene provalio glasan plač. Izišla sam i vidjela da se pod prozorom škole sunčao Drvan.
Možda je čuo moj glas iz učionice. Zasigurno je čuo moje odgovaranje, jer je kada je susreo moju majku rekao da mu je mene žao, da nije pravilno postupio.
