Na obroncima planine Cincar, na visoravni Kruzi gdje priroda ne poznaje granice, desetljećima galopira jedno od posljednjih čuda europske divljine – krdo divljih konja.
Preživjeli su desetine okrutnih zima koje lome kosti i ljeta koja pale kopita. Danas ih je oko 1.200. Neki tvrde da je manje, drugi više, ali nitko ih zapravo ne broji, jer ih nitko i ne posjeduje.
Ipak, kad ih ugledaju — pamte ih zauvijek.
Iako ih zovu „divljima“, zapravo su feralni — potomci pitomih životinja koje su se vremenom prilagodile životu bez čovjeka.
Potječu od konja koje su poljoprivrednici napustili krajem 20. stoljeća kada su traktori zamijenili plugove. Njihovi vlasnici pustili su ih visoko u planine, vjerujući da će priroda učiniti ono što čovjek nije imao snage – skratiti im patnju.
Napuštene, ne pokorene, ove plemenite životinje povukle su se visoko u planine i stvorile vlastitu hijerarhiju. Ne možete ih pripitomiti niti jahati – one su slobodne.
Njihovo mjesto nije u štali, već u vjetrovitim prostranstvima hercegbosanskog krša. Naučili su slušati tihe jauke planine suočeni s grmljavinom. Njihov opstanak prkosi vremenu, grabežljivcima i ljudskoj ravnodušnosti.
Iako žive po zakonima prirode, „divlji konji“ nisu priznati ljudskim zakonom. Krdo iz Cincara ne nosi čipove niti ima registar. Nisu domaći jer nemaju vlasnika, niti su divlji jer su ih pustile ljudske ruke. I dok se ljudi prepiru o tome čija je nadležnost, konji nastavljaju živjeti. Bez pravne podrške i konkretne zaštite – sve je to samo krhka mreža dobre volje.
Galop između prirode i zakona
Godine 2009. lokalne vlasti donijele su uredbu o zaštiti konja. Hrane ih, štite ih i priznaju ih kao baštinu. Međutim, kako se povećava broj sudara na cesti Livno–Šuica, 85 nesreća u nekoliko godina, povećava se i broj tužbi.
U panici, 2017. ukidaju zaštitu. Prekidaju financiranje. Povlače se. Od tada nitko nije odgovarao za njih, a svi ih promatraju. Aktivisti vape za pomoć, postavljaju pojilišta i skupljaju donacije.
Neki predlažu čuvarsku službu, drugi status zaštićenog krajolika. A zakoni… Zakoni su napisani i zaboravljeni u ladicama. Srećom, lokalna zajednica nije popustila.
Volonteri iz Planinarsko-ekološkog društva „Borova Glava“ pokušavaju popuniti prazninu.
– Pravimo pojilišta kako bi spriječili migraciju prema cesti, nadgledamo stado, liječimo povrijeđene konje kad i koliko možemo – ispričao je volonter „Borove Glave“.
Ti tihi čuvari, bez plaće ili priznanja, pokušavaju ih zadržati tamo gdje im je mjesto – u divljini. Zimi, kada planina utihne pod snijegom i mrazom, kreću u džipovima kroz led i maglu – kako bi donijeli sol konjima koji ih vuku prema asfaltu i opasnosti.
Tiha nada
Posljednjih godina broj posjetitelja na obroncima planine Cincar sve je veći. Zaustavljaju se kada se na horizontu pojavi krdo, kroteći granicu između neba i zemlje.
– Turizam se polako, ali primjetno razvija. Pojavljuju se vodiči, ponude izleta, pa čak i male lokalne inicijative koje kombiniraju promatranje konja s promocijom planinske hrane i tradicije – naglašavaju u „Borovoj Glavi“ i dodaju da je za regiju kojoj prijeti emigracija i zaborav ovo više od same atrakcije. Kažu da je to prilika.
Ne mogu da se ne nadaju, jer možda, ali samo možda, ta pažnja može postati snaga ako je isprati odgovornost.
Ako vlasti, zakonodavci i turisti prihvate da zaštita stada nije samo pitanje morala, već i potencijalnog razvoja, možda će galop konja postati katalizator nečeg većeg.
Divlji konji Livna danas predstavljaju više od čuda prirode. Oni su živi simbol otpornosti, nezavisnosti i borbe. Njihovo postojanje podsjeća da sloboda nije luksuz, već prirodno pravo koje čovjek često uzima zdravo za gotovo – osim kad ga vidi u nečijem drugom galopu.
Možda će ih zakon jednog dana prepoznati, možda čak i zaštititi. Ali dok se to ne dogodi – oni bježe. Protiv vjetra, protiv zaborava, protiv granica koje su im drugi postavili.
Krdo ne zna za statuse, papire ni vlasništvo. Krdo zna samo za slobodu.
