Mnoge životne i vjerske dvojbe često ostaju neizgovorene, a upravo iz tih svakodnevnih pitanja slušatelja Radiopostaje Mir Međugorje nastala je knjiga “Pitajte svećenika” u izdanju Informativnog centra Mir Međugorje.
U deset tematskih cjelina ovo izdanje, koje je uredio Velimir Begić, donosi 108 odabranih pitanja i odgovora prikupljenih tijekom posljednjih pet godina emitiranja ove dugovječne emisije.
Odgovarajući na upite o Bibliji, molitvi, sakramentima, ali i konkretnim obiteljskim izazovima, trinaest svećenika – fra Goran Azinović, fra Marko Bandić, fra Sretan Ćurčić, fra Renato Galić, fra Nikola Jurišić, fra Stipan Klarić, fra Ljubo Kurtović, fra Marin Mikulić, fra Zvonimir Pavičić, fra Ivan Slišković, fra Slaven Tomić, fra Josip Vlašić i fra Ante Vučković .
O nošenju crnine nakon smrti osobe iz obitelji
Odgovara fra Goran Azinović:
Kada netko umre, danas nerijetko dolazi do sukoba tradicije i modernoga doba. Pojedinci kažu kako ne žele nimalo nositi crninu, osim na dan sprovoda, jer to ne priliči današnjemu, modernomu vremenu.
No ljudi vjeruju kako taj običaj potječe iz nekih prošlih vremena, ali tradicija, iako nekada zadire u daleku prošlost, može biti aktualna i danas. Stariji ljudi kažu kako se crnina nekoć nosila po godinu dana, a postoje udovice, koje i danas, dvadeset ili trideset godina nakon muževe smrti, nose crninu. Pojedine osobe vjeruju kako je to staromodno, ali nije…
Jednostavno, one su tako odlučile. Sveti Augustin kaže kako su udovice u prvoj Crkvi živjele kao da pripadaju određenomu crkvenom redu: boravile su odmah do oltara, prve su se pričešćivale one pa tek onda ostali puk, susjedi i prijatelji nekoć su se puno više brinuli za njih nego što se, nažalost, to čini danas, đakoni su im služili, pomagale su u ranoj Crkvi u pripremi za sakramente…
Premda je pitanje odveć široko, vjernici mogu postupiti onako kako u svome srcu osjećaju. Ljudi su nekoć nakon smrti bliske osobe po godinu dana nosili crninu, televizor se prekrivao crnim velom i godinu dana ne bi se slušao radio i gledala televizija… Danas je to svedeno na 40 dana. Pritom obitelj, naravno, ne treba zapasti u puko beznađe i ako netko nosi crninu, on nije bez nade.
Poznajem udovice koje godinama nose crninu, ali vjeruju u vječni život, vjeruju i žive punim plućima, no ako nekoga voliš, ne trebaš odmah nositi šarenu odjeću. Vidim često i drugu krajnost: kada netko umre, članovi obitelji odmah pale televizor, u automobilu se sluša glasna glazba…
Pitanje je glasilo: Ima li to i crkvenu utemeljenost? Pa negdje ima. Tradicija ne nastaje slučajno, nego potječe iz crkvenoga područja. Vjerujem da su i prvi kršćani smrt bližnjih obilježavali crninom ili nečim sličnim.
Suvremeni vjernik ne treba prekrižiti svoju tradiciju. Najvažnija je vjera u zagrobni život i redovita molitva za svoje pokojne. Ako netko želi dugo nositi crninu, poštuj to! To je ljudska potreba i čežnja, ali pritom kršćanin nipošto ne smije upasti u beznađe.
Premda odjeća ne određuje čovjeka, ona pokazuje jednu vrstu njegova žalovanja, pokazuje tko je bila ta osoba i koliko mu je značila. Na kraju, i redovnici nose tamno odijelo. To je jedna vrsta pokore. Poštuj stoga i ti svoju tradiciju!
Vjernik treba nositi crninu, barem jedno razdoblje života, barem 40 dana, a za više neka svatko sam odluči. Ako pojedinac i nosi crninu, to nema veze s njegovom nadom. Noseći crninu, vjernik se ne smije predati očaju, nego treba pokazati ljudima da ipak pati, a patnja po sebi nije nekršćansko stanje.
Večernji.ba

