Neke dame iz političkog, politikantskog i supkulturnog miljea Republike Hrvatske, pa i dijaspore, uporno u zasjedi čekaju bilo kakvu priliku da se na nimalo damski način obračunaju s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, koji su po zakonu hrvatski državljani kao i one.
Jedna se nedavno okomila i na Livno, koje je ono “i” između Bosne i Hercegovine. Zapravo na Hrvate i katolike iz Livna koji su došli podržati svoje sunarodnjake u Hodu za život. Kao da netko iz Hercegovine poruči Hrvatima katolicima iz Republike Hrvatske da nisu poželjni u – Međugorju!
Neke dame uporno na “tuđe”, nepoželjne Hrvate pljuju, a zapravo “svoje” poželjne – popljuju! Njihov omiljeni predsjednik Milanović ističe da je podrijetlom iz Livna. Još omiljeniji im je Tomislav Tomašević, sin desno orijentiranog Smiljana Tomaševića, koji je podrijetlom iz BiH, a zagrebačkog gradonačelnika vjenčao je stric Ivo Tomašević, glavni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine!
Tim damama više omiljenih pisaca i novinara koji žive u Hrvatskoj rođeno je u Bosni i Hercegovini. Sam Stipe Mesić više je puta kazao da ima rodbinu u Širokom Brijegu i da je otac njegova unuka Hercegovac (točnije iz Gruda)!
Ne znamo kako je dotična dama doživjela vijest da rođeni Livnjak Jako Andabak u Hrvatsku dovodi investiciju tešku desetke milijardi eura.
Zna li uopće da je i Mate Rimac Livnjak?
Za razliku od dotične dame, gospodin Silvije Strahimir Kranjčević, rođen u Senju, Livno je smatrao dijelom svoje domovine; radio je i pisao u Livnu, Mostaru, Sarajevu…
A. G. Matoš svoju prvu knjigu “Iverje” tiskao u Mostaru, gradu koji je doživljavao svojim.
Naravno da su brojni hrvatski umjetnici iz BiH odlazili u Zagreb, glavni grad svih Hrvata. Ne samo desnog svjetonazora, već i lijevog, od Predraga Matvejevića do nedavno umrlog Gorana Babića, “najljevijeg” hrvatskog pjesnika, koji je odrastao u Mostaru, gdje je završio gimnaziju.
Nepregledno je mnoštvo Hrvata iz BiH, koji su dali nemjerljiv doprinos hrvatskoj kulturi, gospodarstvu, sportu, politici, vjeri… Bez Andrića i Preloga, rođenih u BiH, Hrvatska bi imala jednog nobelovca – Ružičku (hrvatsko-češkog podrijetla).
Mnogi Hrvati iz BiH, kao Gojko Šušak, hrvatski ratni ministar obrane, u dijelu hrvatske javnosti umjesto pohvala dobivaju pokude.
I vrapci i komarci u Republici Hrvatskoj dobro znaju da su medalje Vatrenih skovali Livnjak Dalić i Travničanin Ćiro uz “malu pomoć” nogometaša rođenih ili podrijetlom iz BiH.
Veliki gospodin Lino Červar je na Europskom rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj zahtijevao da njegovi Kauboji grupnu fazu igraju u Splitu zbog blizine navijača iz Hercegovine, odakle potječu brojni rukometaši koji su više nego zaslužni za uspjehe hrvatske rukometne reprezentacije.
Hrvati iz BiH dali su golem doprinos uspjesima Hrvatske i u drugim sportovima; spomenimo samo Ljubičića, Čilića i Dodiga u tenisu.
Neka gospoda iz Sarajeva prema Hrvaticama ne ponaša se nimalo gospodski. Poneki zagovornici građanske BiH ne mare baš za građanski način ponašanja, građansku uljuđenost, džentlmenski odnos prema nježnijem spolu, najobičniji bonton.
Svaki bi se političar koji drži do sebe, svoje političke grupacije, svoje države, trebao držati diplomatskih normi ophođenja. Što bi se dogodilo kad bi jedan ministar neke uljuđene europske države kazao nešto ružno na račun premijerke te države? Iste sekunde bio bi primoran na ostavku.
No u BiH to je “novo normalno”. A vonja na starinsko nenormalno. Još više začuđuje to da političko i medijsko Sarajevo, koje se kune u europske civilizacijske vrijednosti i dosege, u takvom neciviliziranom načinu ponašanja ne vidi nešto osobito loše. Reći će da se radi o običnom sarajevskom frajerluku, mangupluku, uz ovacije “komentatora” na nekim portalima.
Na prste jedne ruke mogu se izbrojati oni iz Sarajeva koji se protive takvom načinu ophođenja. Možemo samo zamisliti kako bi iz sarajevskog “građanskog” i “multietničkog” ružičnjaka reagirali da se dogodilo obratno – da je, na primjer, premijerka Bošnjakinja, a da je na njezin račun rekao nešto ružno njezin ministar Hrvat. Pogotovo ako bi još bio i Hercegovac.
Vjerojatno nešto slično sarajevskoj političkoj i medijskoj halabuci na račun hrvatskog predsjednika Milanovića kad se metaforički poigrao s riječima sapun i parfem. Milanović se kleo da ništa ružno nije mislio, da nije htio nikoga svojom eskapadom uvrijediti. Ali, ne lezi, vraže!
Oni koji vrijeđaju trebali bi znati Machiavellijevu izreku: “Onaj koji nepravedno vrijeđa, taj pruža drugima priliku ga opravdano vrijeđaju!”
No od hrvatske strane nije uzvraćeno vrijeđanjem. Očitane su im samo gospodske lekcije. Posebno nam se dojmila lekcija vrsnog Večernjakova kolumnista Žarka Ivkovića jednoj dami. Na ružno ponašanje neke dame valja uzvratiti argumentiranom, gospodskom lekcijom.
Sjetili smo se anegdote objavljene 1992. godine u Herc iskricama o temi početka antihercegovačke kampanje. Jedna novinarka u razgovoru s Hercegovcem postavila je pitanje:
– Nosite li i vi bijele čarape?
– Da, ali od Pierrea Cardina – odgovorio je gospodski, džentlmenski Ero s ovoga svijeta.
– Tri dana neprekidno pada kiša, a moja Fata, sva nervozna i izvan sebe, po cijele dane bulji kroz prozor. Ako i sutra nastavi ovako padati kiša, morat ću Fatu pustiti unutra!
Takvima je davno poručio britanski gospodin Bernard Shaw: “Naučili smo kao ptica letjeti zrakom, kao riba plivati u vodi, još samo da naučimo na zemlji živjeti kao ljudi!” (Večernji.ba)
