Smanjuje li se interes Hrvata za odlazak u Republiku Irsku, zemlju koja već godinama među brojnim našim sugrađanima slovi kao obećana zemlja?
Ako je suditi prema trendovima u posljednje vrijeme, čini se da se u tom smislu situacija mijenja te da Irska više nije tako poželjna zemlja kao što je bila u posljednjih desetak godina, odnosno od ulaska Hrvatske u EU.
U tom je razdoblju u Irsku, prema službenim podacima, otišlo 29.200 hrvatskih državljana od njih 32.102 koliko ih je otišlo od 2001. do danas. Brojka je to izdanih PPS brojeva, inačice našeg OIB-a, bez kojeg se stranac u Irskoj ne može zaposliti, niti riješiti zdravstveni i socijalni status.
Vrhunac je zabilježen 2016. godine kada je iz Hrvatske otišlo 5312 ljudi. Uslijedio je blagi pad koji je pandemija 2020. dodatno pojačala, pa je tada izdano samo 1399 PPS-a.
U posljednje dvije godine bilježi se blagi porast, 2021. izdano je 1750, a 2022. godine 1823 PPS-a, ali opći je dojam da interes Hrvata za odlazak u Irsku sve više jenjava. U siječnju ove godine izdana su 133 PPS-a, što je manje nego u siječnju prošle i pretprošle godine.
Pandemija, ruska agresija na Ukrajinu, visoka inflacija i recesija utjecali su na trend smanjenja odlazaka u Irsku, a negativni ekonomski pokazatelji najviše se očituju u drastičnom poskupljenju smještaja.
U Dublinu, koji je većini Hrvata prvi kontakt s Irskom, krevet u sobi ili stanu s više ljudi ne može se pronaći za manje od 650-700 eura mjesečno. Ima, stoga, Hrvata koji su Irsku zamijenili nekom drugom zemljom, a mnogo ih se i vratilo kući. Primjećuju to i u hrvatskom Veleposlanstvu u Dublinu. Razgovarali smo i s Hrvatima koji su se vratili iz Irske, piše Jutarnji list.
Josip Kelava živio je u Irskoj četiri i pol godine, a kući se vratio uoči samog proglašenja pandemije.
– Promijenio sam četiri posla. Krenuo sam od skladišta i noćnih smjena, preko marketinga jedne tvrtke koja se bavi proizvodnjom naljepnica, a završio u Amazonu – rekao je ovaj informatičar iz Zagreba, koji je sve vrijeme bio u Dublinu.
– Iskustvo je jako pozitivno, ali cijelo vrijeme sam se planirao vratiti tako da ovo ne doživljavam kao neuspjeh. Puno mi je pomoglo u stasanju i odrastanju, da postanem odgovoran za sebe i svoje financije. No, sve je to uzalud ako se ne iskoristi u budućnosti, a meni sada sve to što sam tamo radio puno koristi, pogotovo Amazon u CV-ju i svakodnevna uporaba engleskog jezika. Benefiti su odlični, no ako se nakon povratka kući ne monetizira boravak u Irskoj, uzalud si išao – napomenuo je Josip.
Istaknuo je da je velika prednost Hrvata u tome što su svestrani i što se ne libe odraditi i poslove koji im nisu u opisu radnog mjesta, a to gazde Irci potom i nagrade promaknućem ili povišicom. Dodao je da se njemu bilo puno lakše vratiti u Zagreb gdje su veće mogućnosti, nego nekome tko je otišao iz ruralnih krajeva Slavonije ili Like gdje će okolina to možda smatrati i neuspjehom.
– Nekome se ne svidi vrijeme, pa se vrati nakon dva tjedna. Meni je puno pomogla hrvatska zajednica, okupljali smo se oko Crkve i nogometa, napravili svoju momčad, a preko prijatelja s nogometa došao sam i do Amazona – rekao je sugovornik, koji je potvrdio da je smještaj u Dublinu iznimno skup.
– Sada je još teže i ljudi su počeli masovno bježati iz Dublina u Galway, Waterford… Imam kumove u Waterfordu koji već gledaju kako će se vratiti u Hrvatsku. Nije tamo bajka. Lijep je otok, lijepa su primanja, ali kvaliteta života u Hrvatskoj je ipak na višoj razini – zaključio je Josip koji se u međuvremenu oženio, a supruga i on sada čekaju prvo dijete.
Vratila se u Hrvatsku i Šibenčanka Vesna Ivanišević. Također s pozitivnim iskustvima, ali i velikom željom za povratkom kući. Ova prvostupnica sestrinstva vratila se prošlo ljeto nakon tri godine provedene u Limericku.
– Mislim da svatko tko ima želju treba otići i probati kako bi se osobno uvjerio je li to za njega ili nije. Ja sam osjećala da mogu i želim više, a u Hrvatskoj to nisam mogla ostvariti, pa sam počela tražiti poslove po Europi. Javila sam se jednoj regruterskoj agenciji i vrlo brzo dobila posao u bolnici u Limericku. O uvjetima rada suvišno je pričati. Bili su praktički idealni, a radila sam na intenzivnoj gdje se primjenjuje europski standard: jedna sestra, jedan pacijent – rekla je Vesna.
Živjela je u zajedničkoj kući s cimerima iz cijele Europe. Imala je svoju sobu s kupaonicom i to je plaćala 400 do 600 eura mjesečno. U takvim okolnostima, kaže, kada si sam, odnosno bez obitelji i plaćaš samo sobu, može se lijepo uštedjeti.
– Život u Irskoj ima puno prednosti, ali, naravno, ima i mana. Nedostatak je što su tamo sve aktivnosti u zatvorenom, čak i sportske. Ja sam se maksimalno trudila ići u prirodu, i po kiši, ali najviše bih uživala kada bih na godišnji otišla na Mediteran. Za vrijeme provedeno tamo kristalizirale su se neke vrijednosti. Također, korona je dosta utjecala na povratak u Hrvatsku. Svi moji prijatelji su otišli u svoje krajeve, kako Irci tako i stranci. Nakon nekog vremena osjetila sam da me ništa više ne veže i da nemam pretjeranih razloga zašto bih ostala. Nisam se tamo vidjela u budućnosti, a jedna od stvari koju sam definitivno željela jest vratiti se na Mediteran, vratiti se kući u Šibenik koji se odlično razvija i gdje mi je ugodno – poručila je sugovornica Jutarnjeg.