Okidač za susret s Ivom Ivković Ivanišević, Livanjkom sa splitskom adresom, bio je, ni manje ni više, nego – Gibonni.
Svestrana je 35-godišnjakinja, po struci savjetnica kršćanske gestalt pedagogije, bivša vjeroučiteljica (u Splitu je završila Katoličko-bogoslovni fakultet), klasično obrazovana glazbenica, u svojoj srži rokerica i heavy metalka, zborska pjevačica i nekadašnja vokalna suradnica sastava Osmi putnik, a pritom i ljubiteljica sevdaha i bluesa, s prijateljem i glazbenim suputnikom, gitaristom Joškom Tomićem iz sastava TransAcoustic usudila se dirnuti u nešto joj iznimno drago – Gibonnijevu pjesmu “Kad sam nasamo s njom”, kojoj je svojim vokalom utkala ženski duh.
Ono “s njom” dobilo je žensku perspektivu i postalo “s njim”.
“Okrenuli” su Iva i Joško Gibonnijev autorski biser na svoju, transakustičnu stranu i uz pomoć izdavačke kuće Scardona sjeli u auto i pravac Sveta Nedelja, kako bi njegovo novo čitanje trajno zabilježili u tamošnjem studiju Svena Pavlovića uz instrumentalnu podršku Marija Rašića, Danka Krznarića, Mirsada Dalipija i producenta Vedrana Baotića.
– Ovo je bio najljepši način da Gibonniju čestitamo njegovih 35 godina rada. Nitko nema tekstove poput njegovih. Meni je to vrlo važno, jer imam i autorski pristup. Bitno mi je povezati se s emocijom…
Kad smo promišljali što bismo snimili, tražila sam nešto sa zrelom emocijom, a Gibonni nam je, kao kompletan glazbenik, bio logičan izbor. Nismo htjeli njegovu “Temperu”, ili “Hodaj”, “Vrime da se pomirin sa svitom”…, iako ih sve obožavam. Kad mi netko u pet riječi uspije opisati srž ljudskog iskustva rastanka – “to više nije moja muzika” – za mene je to čista genijalnost. To je to.
Jošku je “Kad sam nasamo s njom” legla fantastično, a ja sam, radeći na toj Gibonnijevoj pjesmi, shvatila i sljedeće: “Aha, on djeluje u glazbi koliko ja postojim” – sa smiješkom će Iva.
Sebe ne voli nazivati pjevačicom, milija joj je riječ interpretatorica. No, ističe da je, baš kao i Joško, izrazito samokritična, zbog čega vjeruje da bi im “Gibo zasigurno imao štošta reći, jer više nema onoga tko ga nije obradio”.
DOKTORAT U LJUBLJANI
– Ako krenem od sebe, kritično pristupam kad čujem svoju pjesmu u tuđoj verziji, pa ne očekujem ni da će netko biti blagonaklon prema meni. Samo mi je važno da Gibonni zna da smo postupili krajnje profesionalno, do kraja vjerni glazbi i s punim poštovanjem prema njegovu radu – govori Iva, lišena, baš kao i Joško, bilo kakvog poslovnog plana u svijetu ovdašnjeg glazbenog businessa. U zadovoljnoj su mjeri svega…
Ovaj glazbeni dvojac godinama redovno uljepšava atmosferu u dvama splitskim restoranima, pa im svirke uz redovne poslove (Joško je učitelj gitare u udruzi “Glazbene niti ljubavi” pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića) i obiteljske obveze dođu kao terapija.
Svaku pjesmu, vele, okrenu na svoj način. Već dugi niz godina u ženskoj verziji pjevaju i Dadu Topića, Daleku obalu, Đorđa Balaševića, Dina Dvornika… Za aranžmane je zadužen Joško, pa kad mu Iva dođe s fiks idejama u stilu “daj mi ono nešto”, dobro čita njezine misli.
Poznaje njezin senzibilitet, zna se prilagoditi zvuku njezina glasa. Stvaraju i autorske pjesme, pa kojim god da smjerom krene njihov glazbeni kotač, osjetit će na tom putovanju radost. Samo nisu skloni onom tipičnom, estradnom…
– Nikad nisam imala takvih ambicija, sama sebi se činim prekompliciranom za takvo što – iskreno će majka petogodišnje djevojčice, čiji je suprug Ivan također glazbenik.
GESTALT PEDAGOGIJA
Budući da se u njoj isprepliću teološka i glazbena znanja, a prošla je i natjecanja u klasici i zborskoj glazbi, kaže kako nikad nije iskakala sa svog puta. Sve je u njezinu dosadašnjem životu imalo vrlo logičan slijed i sve što radi, prožeto je glazbom. Pa čak i gestalt savjetovanja…
Kršćanska gestalt pedagogija zaintrigirala ju je kad je u jednom trenutku jednostavno pregorjela. Svijet, kaže, definitivno nije skrojen za žene koje žele živjeti puninu majčinstva, biti prisutne i angažirane u obitelji, a pritom razvijati vlastitu karijeru.
Tako i danas, kad joj se ljeti, uz redovne obiteljske i poslovne obveze, s Joškom zareda cijeli niz svirki u tjednu, zna često naići na reakcije u stilu: “Mora da to nešto nije dobro. Ili si luda ili nešto nije u redu”.
Malo je podrške, ali toliko je, smije se, integrirana sa samom sobom da na svom životnom putu – jedri. Na trećoj je godini doktorata u Ljubljani, otkako se posvetila cjeloživotnom obrazovanju iz kršćanske gestalt pedagogije.
– U Hrvatskoj je to nešto novo, riječ je o spoju filozofije, psihologije i terapije. Krenula sam radi sebe, zasićena predavanjem u školama, a svidjelo mi se jer je sve to kombinirano s duhovnošću, što drugi programi nisu pružali. Završila sam za gestalt pedagoga, nakon čega sam postala su-trener u edukaciji, a potom i gestalt pedagog savjetnik, tako da ta moja priča traje od 2015.
LJUDI SU KOMPLEKSNI
Baviti se savjetovanjem znači nikada ne prestati s obrazovanjem, pa sam uz sve to htjela završiti i ekspresivnu art terapiju kako bih znala da sam tata-mata u onom što radim. Vremena se mijenjaju, ljudi su vrlo kompleksni, a i sama sam takva, zbog čega mi je nužno kontinuirano usavršavanje, jer to spaja sve ono što ja jesam i što volim.
Sve što je predmet mojih interesa – teologiju, glazbu, umjetnost, psihologiju… – objašnjava Iva. Tema njezina doktorata usko se bavi kršćanskom gestalt pedagogijom kao novim modelom podrške i rada obiteljima i osobnim asistentima osoba s poteškoćama u razvoju ili s nekom vrstom invaliditeta, dok je naziv doktorskog studija Obiteljska i bračna terapija.
BRAKOVIMA TREBA PODRŠKA
Jošku je sve to dobro poznato. Četiri i pol godine radio je kao osobni asistent, prije nego što je postao učitelj gitare (inače svira i mandolinu i grčki buzuki) u udruzi “Glazbene niti ljubavi”, u kojoj s kolegom Damirom Mimicom podučava danas već 60-ak polaznika. Sa svojim se štićenikom Marinom i njegovom obitelji i danas rado čuje, dolazio je i na svirke TransAcoustica, radovao se njegovim i Ivinim nastupima. Uz to su oboje svirali i na glazbenim radionicama udruge “Srce”. Zato je TransAcoustic dvojac i po toj liniji jako povezan, dobro razumiju jedno drugo.
Ipak, Iva je nakon dugogodišnjeg posla vjeroučiteljice na Braču, Hvaru, Visu i u Splitu, zasićena školskim sustavom, otišla korak dalje na svom razvojnom putu.
– Voljela bih da je nastava vjeronauka odgojni predmet na tragu kršćanske gestalt pedagogije. Riječ je o inovativnom, integrativnom, multidisciplinarnom pristupu. Teologija je uvijek pozadina svega. Godinu dana sam tijekom svog vjeroučiteljskog posla radila na integrativan način, ali poštujući program. Škola je u tom segmentu još jako kruta, drži se obrazaca, a kad imamo ispred sebe žive ljude, ne možemo ih prilagođavati obrascima. Smatram da se ja moram prilagoditi njima…
Moram reći da su nakon te moje zadnje godine vjeroučiteljskog posla rezultati bili fantastični, jer sam nakon deset godina od mog prvog vjeronauka u školi i danas u jednom kvalitetnom, iznimnom odnosu s mojim nekadašnjim đacima. To su danas mladi ljudi na fakultetima, dolaze na naše koncerte, festivale, čuvaju mi dijete kad zatreba (smijeh). Dakle, doživjeli smo živi susret kroz nastavu vjeronauka.
TKO RADI S MLADIM NOVINARIMA?
Držim da takav pristup treba njegovati i u tvrtkama. Koliko imate tvrtki koje se ne bave samo vašim osobnim doprinosima, plaćama i brojem dana godišnjeg odmora, nego nude i superviziju, mjesto u uredu gdje se možete izventilirati, nekog da s vama sustavno radi na vašem osobnom razvoju? Tko radi s vama novinarima? Tko radi s mladim ljudima u novinarstvu? Kako ćemo imati otporan kadar?
Što se događa kad jedan mladi novinar nakon posla isfrustriran dođe kući? A posao nam je na prvom mjestu jer moramo preživjeti, ne brak. Zašto uopće pričamo o opstanku braka kad su nečije snage iscrpljene na poslu i to toliko da za brak i dijete ostaju mrvice, jer je sustav tako postavljen. Teško je to balansirati… – iz osobnog će iskustva Iva.
No, uvjerena je da je pronašla učinkovit model punine življenja zahvaljujući postulatima kršćanske gestalt pedagogije. Zato ne čudi njezin izbor doktorata u vremenu teškom za brak i obitelji, posebno one koji se susreću s teškim zdravstvenim izazovima.
– Do sada je pokazano da brakovima treba podrška. Društvo jako brzo i lako zbraja razvode, a ljudima daje vrlo malo uvjeta kako bi ti brakovi opstali, posebno u otežanim situacijama gdje je jedan od članova obitelji trajno bolestan ili hendikepiran. Pokazalo se da je u takvim situacijama duhovnost izuzetno važan čimbenik, kvaliteta jednog bračnog odnosa i sama otpornost na nedaće puno je veća u obiteljima koje njeguju duhovan život.
Tako stoje stvari – kratko i jasno će Iva. Smatra da izgradnja odnosa između budućih supružnika počinje puno prije braka. I sama je, iskreno će, prošla pripreme za brak zbog kojih je i dandanas frustrirana i otvoreno priča o tome.
NEOSJETLJIVI NA DRUGE
– Već tada se ne njegujemo za odnose. Postali smo jako neosjetljivi na ljude pored sebe, zaboravili smo opažati drugoga. Je li krivo tehnološko doba?! Ta je priča krenula prije puno tehnologije. Sebičnost?! Ne bi rekla da je to samo sebičnost, kad bi to bio glavni razlog u slučaju nekog s kim radim na terapiji, lako bih to stavila u neku ladicu i završila priču.
Ljudi su vrlo kompleksna bića… Ako mi na terapiju dođe netko u 40-oj godini života, to je 40 godina životne prtljage, raznih odnosa, trauma, podsvjesnog… I kad čovjek u svemu tome živi, a nema podršku sustava ili okoline, počinje improvizirati i snalaziti se kako zna i umije.
I to što ne opaža, ne doživljava druge osobe u svojoj okolini, je zato što pokušava držati na okupu sve ono što nosi u sebi – neprerađeno, neprocesuirano – i nema energiju za osjećanje svijeta oko sebe. Drži sve to u nutrini, da ne pukne, da preživi dan, financijske poteškoće… – govori Iva. U trenu joj na pamet pada pitanje jednog klijenta, koje ju je dobro nasmijalo.
ETAPE LJUBAVI
– Glasilo je: “Kako vidite etape ljubavi?” Bilo mi je postavljeno, ono u stilu: “Ej, ti se sad baviš s tim, daj mi reci u osam koraka”. U gestalt pedagogiji ja nisam onaj pametni preko puta, koji će vam sve objasniti. Ne, ne, ne… Poanta je da sam ja suvoditelj procesa, koji je u stanju uroniti u iskustvo osobe preko puta, znati isplivati gore i izvući osobu na površinu i vratiti je natrag.
Pomoći joj s tim uvidom, ukazati joj na resurs za kojim bi mogla posegnuti u rješavanju problema, zahvaljujući kojemu bi mogla uočiti mogućnost za vlastitu budućnost. A to znači da ta osoba prihvati svoju prošlost, preuzme odgovornost za sadašnjost i uvidi mogućnost u budućnosti. I kad se se sklopi taj miks – kad prihvatimo naše korijene, pa preuzmemo malo odgovornosti i dodamo malo pozitive, sve može biti skroz drugačije – objašnjava Iva.
Zato se u kršćanskoj gestalt pedagogiji, navodi, često kao primjer uzimaju biblijski likovi, koji su uistinu univerzalni i moćni.
– Moj dragi profesor dr. Stanko Gerjolj, sjajan psiholog, napisao je fantastičnu knjigu Drame biblijskih obitelji u kojoj se na primjeru biblijskog Jakova govori o onome što je važno za bračni odnos. Jakov se, naime, zaljubljuje u Rebeku, lijepu djevojku, ona je sve što on želi. Ali njezin otac kaže, starija je Lea, koja je ružna, i zahtijeva da se ona prva uda.
I, da se razumijemo, podvali mu Leu i kaže mu: “Ako želiš Rebeku, moraš sedam godina raditi za mene”. Što to znači? Ako uzmemo da je persona jedne žene ružna Lea, a da je lijepa persona Rebeka, gdje je poanta? Ako sedam godina nisi spreman podnositi, uvjetno rečeno, ružnu Leu, nisi ni zaslužio lijepu Rebeku. Interesantno je da je najplodniji odnos upravo s tom Leom, jer je došao kroz trpljenje, odabiranje svakoga dana, obostran rad, samoodgovornost. Teologija to lijepo sumira – podcrtava Iva.
COVID RAZOTKRIO ŠTO JE POSTOJALO
Što danas, mentalno, najviše masakrira čovjeka? Je li to, pitamo je, bio COVID? Netko će reći potres, svakodnevna borba za egzistenciju… Zašto sve više ljudi psihički puca po šavovima?
– Mislim da je COVID samo razotkrio nešto što je već postojalo. Super je to netko rekao: “Ne možeš iz naranče iscijediti jabuku”. Mi živimo u tim našim obrambenim mehanizmima. Ili smo zamrznuti ili smo u nekom sukobu. I tako živimo… Kad se nešto dogodi, mi to pustimo ili se zatrpamo drugim stvarima ili se okupiramo glupom serijom i tako prolazi vrijeme. I mislimo da dobro “hendlamo”.
U jednom trenutku toga nema, nema opcije “zatim”, i događa se raspad sustava. Ostajemo sami, moramo se suočiti i na kraju shvatimo da jako puno toga u našem životu proizlazi iz primarnih obiteljskih odnosa, iz djetinjstva. Zato je jako važno raditi na tome. Obitelj je srž svega, obiteljska dinamika je čudo. Ono što se prenosi, uzorci ponašanja, sve ono što lijepimo jedni drugima, koje traume ostavljamo… Jako je važno što je sve potrebno kompenzirati u toj priči – objašnjava savjetnica kršćanske gestalt pedagogije.
MOĆNO ISKUSTVO
Još su joj svježa sjećanja na lanjski EU projekt “PreobraŽENA”, financiran od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova s ciljem jačanja žena u BiH, kako u poduzetništvu, tako i na planu osobnog rasta i razvoja. Realizirala ga je upravo u rodnom Livnu, kojemu se uvijek rado vraća, u okrilje primarne obitelji i na drage joj adrese odrastanja. Okupilo se, opisuje Iva, 30 žena različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, dva profesora iz Slovenije i volonoteri iz Splita. Radili su u livanjskom Konjičkom klubu, koji vode njezin zet i nećaci, u doticaju s onim iskonskim.
– U jednom trenutku, prvoga dana našeg okupljanja, poslali smo polaznice da pronađu svoj simbol u prirodi i malo porazgovaraju sa stablima. Možete zamisliti njihove reakcije (smijeh). Šok. Jer tu imate i časnu sestru Blanku, pa našu mualimu Šejlu, neke među ženama bile su liječnice, učiteljice…
Uglavnom, razni profili žena. Jedna od njih mi je rekla: “Bože, Ive, ti si uvijek bila vrlo neobična, ali ovo ti je stvarno vrhunac. Čuj, da razgovaramo sa stablima”. Ali poslušale su nas i otišle… I kad su se na kraju dana, nakon cijelog niza aktivnosti, povezivanja grupe, vježbi povjerenja… počele otvarati, to je bilo toliko dirljivo.
Te žene, koje godinama nisu pričale o sebi, o svojim potrebama, uvidjele su da su u njima jednake – prisjeća se Iva. Doživjela je to kao toliko moćno i lijepo iskustvo, da se od tada u Livno više ne vraća isključivo radi svoje obitelji, nego i zbog susreta i kava sa svim tim prekrasnim ženama.
– I dandanas mi znaju reći da od tada na stabla gledaju potpuno drugim očima. Stablo je inače, u svakoj kulturi, najmoćniji simbol čovjeka. Korijen stabla je zapravo naša prošlost, jedno deblo ono gdje ste sada, a krošnja sav vaš potencijal i budućnost. U toj šumi zajednice u kojoj je tlo različito, okruženi ste različitim vrstama – nešto vas crpi, nešto vam daje previše hlada, a neka krošnja vas štiti taman koliko treba….
I onda shvatite da to nije bila samo priča sa stablom nego smo iskoristili jedan moćan simbol. Čovjek danas funkcionira na razini simbola, to je čovjek 21. stoljeća. Krenuli smo od iskustva i spojili s onim što istinski jest. U takvim situacijama uistinu vidite jednu ogromnu promjenu u čovjeku, koju ne treba ni zapisivati. On sada jednostavno – zna.
Ritam, pokret, pisanje, vođene fantazije…
– Gestalt na njemačkom znači figura. Znači nešto što iskoči iz pozadine i onda za to zapinjete. Poanta je tu figuru vratiti u pozadinu, uklopiti je, da se ona vrati tamo gdje pripada. Kroz art terapiju čak joj dajemo izgled. Napravite ono što vas muči i tu se otvori puno toga. I taj art materijal ima svoju psihodinamiku, ima razlog zašto osoba odabere papir, zašto ga kida. Ili u ruke uzme glinu… Puno se da iščitati iz toga. Osobu se vodi kroz igru i najčešće sama dođe do uvida u pravo stanje stvari, sve joj se kockice poslože i osposobljena je dalje funkcionirati. Najvažnije je da više ne treba moje savjete. Važno je da osoba od mene izađe mirna… – kaže Iva. Procesi su individualni, a dosadašnje iskustvo joj kazuje da je za jednu temu potrebno barem 20 susreta. Netko na terapiji više preferira ritam, netko pokret, netko pisanje poezije. Mogu to biti i vođene fantazije, nekakva oblikovanja, gluma, psihodrama…
Metode su različite.
– Ne mogu doći nekome od 40 godina i rušiti mu obrambenu strukturu, koja mu inače služi u životu. Nije poanta nekoga naprasno rastaviti na proste faktore. I nema ničeg ljekovitijeg od smijeha, čak ako je i usiljen ima isti efekt kao onaj iskreni – smatra gestalt pedagoginja.
Online terapije sa strancima
– Najdraže mi je kad mi na savjetovanje dođu ljudi koji su došli radi osobnog razvoja, na vrijeme. Puno je teži i bolniji proces kad dođu s nizom otvorenih trauma i kad je već jako narušeno životno funkcioniranje. Puno je to posla, polaganog otvaranja unutarnjeg svijeta… Cijelo vrijeme radim kroz glazbu, kroz ekspresivne modalitete, jer bez njih ne možemo do podsvjesnog, a mi naše podsvjesno znamo gurnuti zahvaljujući našim obrambenim mehanizmima. Na mojim se terapijama i svira i pjeva i crta i pleše… Ima i tinejdžera, ali i 50-godišnjaka. Puno radim i online sa strancima, mahom Amerikancima.
I zbor i heavy metal
Iva Ivković Ivanišević se svom glazbenom putu, nakon glazbene škole i dječjih festivala, ozbiljnije posvetila 2004. godine kao vokal u livanjskim rock i heavy metal bendovima (Sun Influence, Jok Ono, Helios). Nakon dolaska u Split, 2006. godine, otkriva čari zborskog pjevanja u nagrađivanim zborovima i vokalnim sastavima (Modo diverso, Vox animae, Schola cantorum/Camerata vocale, La priye) te se pridružuje legendarnim splitskim Aliensima s Nenadom Begom (Tutti Frutti) i Giulianom. S veteranima splitske scene (grupa More, Mlazni pogon, Šetači) formira grupu More More i započinje suradnju s brojnim glazbenicima (Alkemia, King & Fool, Cota G4), od čega je najzapaženija ona s Osmim putnikom na pjesmi “Tajna”, koja postaje jedna od njihovih najslušanijih pjesma.
“Tajnu” izvodi u duetu s Giulianom, a 2021. pjesmu je otpjevala i Doris Dragović. Zaokret prema autorskom radu započinje u prvom livanjskom blues bandu 4 Hombres & Flowery, s kojima nastupa do 2022. (Thrill Blues Festival, Livanjsko kulturno ljeto, Busija fest, Iskre budućnosti) te objavljuje zapažen album “Mirna Bosna”. Od 2016. vokalistica je u glazbenom sastavu TransAcoustic.
Nema kod nas ‘akordi i ajmo’
Iva i Joško sviraju i u kombinaciji sa splitskim prijateljima poput multinstrumentalista Marina Bavčevića, Damira Stojana Stoje, Tonija Bojčića… Polako grade svoju TransAcoustic priču, zapravo i nemaju kad, preko ljeta znaju svirati i po šest dana u tjednu.
– Želimo pobjeći od plaža-gaže, od onog “akordi i ajmo”. Nemamo taj pristup, želimo da gitara bude u službi pjesme i da imamo groove. Inače, u prosjeku jednu stvar sviramo 12 minuta i nosimo nekoliko instrumenata na svirku – smiju se Iva i Joško čija će sljedeća pjesma, iako već imaju i vlastitih, biti autorska s potpisom Darka Bakića, a producirat će je Antonio Perina i Vedran Baotić. U jedno su sigurni – obavezno će zvučati ‘transakustično’.
Dobro je to, ima tu nešto…
– Ima tu nešto, dobro je to… Moje čestitke idu na račun gitarista, koji je bio u najtežem problemu jer je original odsvirao Tommy Emmanuel, jedan od najboljih na svijetu. Nisu to male postole u koje treba ući… Jedino sam trebao triput poslušati pjesmu kako bih se navikao na žensku stranu te glazbene priče. Ta mi je pjesma nekako uvijek zvučala kao tužna svečanost, sama u sebi sadrži nekakav paradoks. Oduvijek sam smatrao da je obrada interesantna ako netko uspije uhvatiti duh originala. Među ljudima postoje rastanci bez teških riječi, a ta je pjesma upravo takva – rastanak bez teških riječi. I oni su to uspjeli postići, a meni je to najvažnije – komentirao je Gibonni žensko viđenje njegove “Kad sam nasamo s njom”.
