LIVANJSKI AMARCORD
Kažu da povijest pišu pobjednici, ali na našim prostorima ona najčešće ispisuje drame apsurda kakve ni filmski redatelji ne bi mogli zamisliti.
Ovo je priča o Livnu, o jednoj tabli na uglu ulice i o obiteljskom stablu koje je povijest lomila s obiju strana ideološke žice.
## GRAD APSURDA
U Livnu se službena povijest oduvijek mijenjala brže nego što je sivi kamen na Bašajkovcu uspijevao promijeniti boju pod kišom i burom.
Tako je jedne jeseni, bez velike buke, tiho i administrativno, s pročelja u starom dijelu grada skinuta plava limena tabla na kojoj je godinama pisalo: **Ulica braće Jurkića**
No, čavao koji je desetljećima držao tu tablu ostao je duboko zabijen u žbuku, zahrđao i tvrdoglav, poput jedinoga svjedoka da su tom ulicom nekoć prolazila četvorica mladića, smijala se i sklanjala od ljetnih žega.
A bili su tu. Iznikli iz teškoga gradskog korijena.
S očeve strane, loza Jurkića – ljudi od riječi, klesara i zanatlija koji su znali kako se razgovara s kamenom. S majčine strane, loza Jazva – stara obitelj u čijoj se kući uvijek osjećao miris sušenih ljekovitih trava, kuhanoga čaja i onoga posebnoga, gospodskoga mira koji se stječe generacijama.
Bila je to kuća u kojoj se radilo, šutjelo kada je bilo teško i pjevalo kada bi obiteljski stol bio pun.
No, povijest nije marila za gospodski mir te kuće.
Kada je kucnuo čas, sva četvorica braće napustila su obiteljski dom i otišla u antifašističku borbu. Nijedan se nije vratio. Svi su izgubili svoju mladost i svoje živote.
Kada su pedesetih godina prošloga stoljeća očeva tetka Ljuba i njezin muž zaključali vrata kuće u Prikorici, nisu bježali samo od grada koji im je uzeo četvoricu sinova. Bježali su i od sustava koji je njihovu živu bol pretvorio u ideološku valutu.
Vlast im je dala stan zbog poginulih sinova, dok je istodobno u tamnicu trpala mojega oca, njezina nećaka, jer je u tom istom komunizmu prepoznao novu neslobodu.
U utrobi te jedinstvene obiteljske rane antifašizam i antikomunizam nisu bili suprotstavljene ideologije iz udžbenika. Bili su krik za običnom ljudskom slobodom.
Otišli su u Pulu. Daleko. Na rub zemljopisa, tamo gdje se u morskoj magli moglo sakriti i samo Livno, a ljudi ih na ulici nisu prepoznavali po tragediji koja ih je obilježila.
Tamo su, u tišini i anonimnosti, jednoga dana i umrli.
Mnogo desetljeća poslije, u istom tom Livnu, koje se danas deklarativno zaklinje u europske vrijednosti, demokraciju i napredak, jedan je općinski činovnik povukao potez perom.
U igri političkih kadroviranja ulica četvorice braće podijeljena je, dok je njezin sam početak, na kojemu je stajala tabla s imenom braće Jurkića, prepušten zaboravu pod novim nazivom – Firdusova ulica.
I tu se krug obiteljskoga apsurda zatvara jezivom preciznošću.
Ta ista begovska obitelj nije bila negativna figura u povijesti Livna. Ibrahim-beg, od kojega je sve krenulo, i kapetan Firdus bili su toliko intrigantni povijesni likovi da ih je moj pokojni otac Toni – onaj isti višegodišnji uznik komunističkih tamnica, antikomunist, a prije svega kazališni redatelj – postavio na daske koje život znače.
Moj je otac oživio kapetana Firdusa pod kazališnim reflektorima, stvorivši dramski komad koji je trebao provocirati um i potaknuti preispitivanje povijesti ondje gdje joj je i mjesto: u kazalištu.
No današnji politički redatelji u Livnu zamijenili su uloge.
Lik koji je moj otac držao na pozornici kao dio umjetničke fikcije općinska je administracija spustila među ljude, dok je stvarne osobe izbacila u zaborav.
Kakva gorka balkanska ironija!
Moderna Europa, kojoj navodno težimo, izgrađena je upravo na dvjema povijesnim prekretnicama koje bi morale biti temelj našega zajedničkog pamćenja: na antifašizmu i na osudi komunističkoga mraka.
Sustavi su se promijenili, ali matrica je ostala ista.
Očeva tetka Ljuba osjetila je to još onda, na livanjskom kolodvoru. Otišla je jer je znala da se u gradu koji trguje osjećajima i vlastitu djecu pretvara u sredstvo političke trgovine ne može graditi nikakva budućnost.
A danas, kada je s pročelja nestala i posljednja oznaka njihova imena, ostaje pitanje koje je teže od svakoga političkog odgovora:
**Ako grad zaboravlja vlastite mrtve, ako prešućuje bol svojih obitelji i ako povijest prilagođava trenutačnim interesima, što mu na kraju uopće ostaje?**
Možda samo zahrđali čavao u staroj žbuci.
I tišina.
Ona ista tišina u kojoj su četvorica braće Jurkića nekoć živjela, iz koje se nisu vratila i u kojoj ih je njihov grad, desetljećima poslije, ponovno izgubio.
Ivica Jazvo
