U MontyDaytonu u kojem ima više publicistike o suživotu nego stvarnog suživota, jedan čovjek tvrdi da je predsjednik svih. Ipak, kreće se manje od svih ljudi u toj istoj karikaturi od države .Koju je upravo on načinio karikaturom i doveo ne do federalizacije nego do stadija raspada. Ne Dodik. Nego On. Samo mu to nitko nije još službeno rekao. Taj čovjek zove se Željko Komšić.
Laska si građanskim epitetima, jer se tako voli zamišljati. Teško je breme janjičara, lijepo je laskanje građanskim.
No ne ide u Čapljinu, ne zalazi u Tomislavgrad, izbjegava Odžak, Srpska mu je daleki nepoznati svijet, čak i Pale, ne postoji u Ljubuškom, a u Livno bi – da smije – samo dronom.
Njegova Demokratska fronta je jedina politička stranka u Europi koja ne postoji u tri četvrtine zemlje u kojoj djeluje. Ne zato što ne može. Nego zato što znaju da je to bacanje para. Veće su šanse da Strasbourg uvjere kako je pravo Komšića birati građanima Rusije nego u Ljubuškom da dobije odbor.
U njegovoj lubanji Bosna i Hercegovina završava na granici unutarnjeg islama. Tamo gdje prestaju džamije i počinju crkve, tu prestaje i njegova ideja „građanske BiH“.
U njegovoj glavi, sve izvan tih 23% teritorija su dušmani.
Dušmani ne moraju ništa reći. Dovoljno je da žive. I da se ne slažu s njim. I da znaju tko je i što je Komšić – politički janjičar. Jer kao što su nekad janjičari bili djeca pokorenih, preodgojena da ratuju za tuđe ideje, tako je i on Hrvat samo po deklaraciji – ali po funkciji vojnik onih koji Bosnu ne zamišljaju kao dom naroda, nego kao amanet.
Amanet se ne preispituje. Amanet se izvršava.
Komšić, sin partizana i unuk šutnje, danas je skrušeni derviš ispod turbeta Alije Izetbegovića. Ne iz vjere, nego iz obveze. Njegov mandat nije izbor, već raspored. Nije volja naroda, nego potreba jedne partije. Nije podrška, nego raspodjela resursa.
I zato – iako glasno govori o jednakosti – on je jedini političar koji se boji vlastite zemlje. Vlastitog naroda još više. Ne iz sigurnosnih razloga. Nego zato što zna da bi se u većem dijelu BiH gledao kao što se gleda netko tko ne pripada nikome. Nije ni neprijatelj, nije ni prijatelj. Više kao neka greška u sustavu. Prijelazna pojava između stranog i domaćeg, između našeg i ničijeg.
U Livnu ga zovu “ojebina”. U Hercegovini – “jado jadni”. Ne iz mržnje. Ne mrzi se izdaju. Izdaja se prešuti. Gleda se u pod i prođe dalje. Zgadiš se nad njom. Jer za izdajnika se ne diže ruka – samo obrva.
On, koji viče o građanskoj državi, ne zna ni kako joj diše tri četvrtine pluća. On, koji stalno priča o jednakosti, ne zna što znači jednakopravnost – jer sam nikad nije bio izabran tamo gdje bi po funkciji trebao pripadati. Hrvati ga preziru, Srbi ga se stide, ipak je na pola Srbin, a Bošnjaci – tapšu jadu po ramenima dok god se drži granica koje su mu, mimo svih zakona, ucrtali u glavi.
Zato i jest posljednji. Posljednji janjičar carstva koje je umrlo prije 150 godina. On ne zna da mu nitko ne prijeti. Ne zna da može doći u Livno. Može i do Širokog. I u Posušje. Ali zna da ne smije. Ne zbog sigurnosti – već zbog pogleda. Jer ništa ne boli više od pogleda ignorancije koji ti govori da si došao bez potrebe.
Zato je i osnovao Demokratsku frontu. Ne da nešto gradi – nego da se ogradi. Da od svog polusvijeta napravi svoje sklonište. Sklonište u kojem svi misle isto, zovu se slično, i nikad ne pitaju – gdje je ostatak države? Jer ostatak je dušmanluk. I zato je nevidljiv.
Kad sve prođe, kad mu se ime pretvori u pluskvamperfekt, u udžbeniku Hrvata će, neka jado to zna, pisati:
„Željko Komšić – bio je posljednji osmanski janjičar na tlu naše domovine. Posljednji koji je služio okupatorskoj ideji. Posljednji kojeg su uvjerili da ga oni koji ga tapšu – zapravo vole.“
I možda je to jedina utjeha: da takvi više neće doći. Dobro je da nema sinova. Teško bi bilo gledati i nama, djecu mu, kako mijenjaju prezime.
Ni čestitim Komšićima koji nose to prezime, nije ga lako nositi. I nemojte se čuditi ako nekim slučajem to prezime uskoro nestane na 75% BIH. Ljudi ga jednostavno mijenjaju. Zgadilo im se. Na prostoru unutarnjeg islama možda ostane još pokoji Komšić.
Ivan Urkov l POSKOK