Ona se može zvati bilo kako. Ono što je određuje jest činjenica da je bivša striptizeta, prostitutka i, iznad svega, ovisnica.
To će nositi cijeloga života kao prezime kojega se ne može riješiti, kao teško breme. Ipak, ako izdrži i ne poklekne, s godinama će joj to breme postati lakše.
Nazovimo je Marijana – napominjemo da su puni podaci protagonistice i većine drugih aktera ove priče poznati redakciji, i zbog novinarskog kodeksa nikad neće izaći vani. Marijana još nema trideset godina. U njezinoj mladosti dobri ljudi vide bolju šansu da se spasi, a oni koji je žele eksploatirati vide “još uvijek dobar materijal”.
Koji će, ako nedaj bože nastavi po starom, prije četrdesete postati bezvrijedan komad mesa, neko tko se još jedva može unovčiti. Koji će čak i vlastitu kožu teško prodati za dnevnu dozu.
Marijana je iz okolice Splita, i uz sav promašeni, grješni život koji je vodila u razgovoru djeluje neiskvareno. Zabludjelo. Kao da je upala u krivu igru, i ni samoj joj još nije jasno kako je toliko toga uspjela zeznuti…
U prvom redu vlastiti život. Međutim, vratila se iz terapijske zajednice i želi početi ponovo. Učiti, raditi, nadoknaditi normalan život. Jer onaj koji nije normalan za nju je započeo još puno prije korone: u njezinoj trinaestoj godini. Pristala je ispričati svoju priču jer želi dati svjedočanstvo drugim ljudima, zabludjelim curicama kakva je i sama bila, i raspetom Sinu Božjem.
Onome koji joj je poručio, kaže, da je dobra osoba vrijedna ljubavi. Čija ju je žrtva posramila i pobudila poštovanje. Možda ju je spasio Isus, možda autosugestija ili vjera kao neka lična terapija, ali to sad nije ni bitno. Marijana je postala bolja osoba, iako je do sada – gledajući realno – najviše štete napravila sebi. Naravno, i svojim roditeljima…
– Živila sam u inozemstvu i došla u grad blizu Splita kad san tribala krenit u školu. Imala san normalno djetinjstvo, roditelje. Nisam jedinica niti razmažena. Danas mi se čini ka da je u mene nekako uša đava. Zato sam i na egzorcizmu bila. Najteže mi je bilo kad san, nakon osam godina borbe s drogom, svatila da san još i demonizirana. Ali to je već kraj priče – ubrzava Marijana.
Početak njezinih problema i neprikladnog ponašanja seže u sedmi razred, kad je ušla u pubertet i “poludjela”.
BILO JE UZBUDLJIVO, COOL I SVJETSKI
– Počela san u školu dolazit u otvorenim majicama, popustila sam u učenju, stalno sam bila na produžnoj nastavi, jedinice, razredni ispiti, razgovori kod razrednika, pedagoga, psihologa. Picavanje iz škole. Stalno su mi govorili da sam loša. “Loša, loša, loša”. Onda sam i sama povjerovali u to. Loša sam, nisam dobra. Loša sam cura. I tako sam polako počela bit sve gora. Danas mi se čini da me to odredilo. Moj put bio je utaban – govori Marijana.
Još u osnovnoj školi otkrila je travu, cigarete, alkohol. Trava je bila hit; krala je majci po nekoliko stotina kuna dnevno, imala je novaca, bila je glavna u društvu. Kokain su joj ponudili u opskurnoj diskotečici u okolici Splita kad je imala trinaest godina.
– Povukla sam, i bilo je dobro. To je bilo to; nije bilo nazad. Kad sam odlučila da neću živjeti ispravno, nego rokat (drogirati se). To je bio moj izbor. Umjesto u srednju školu, počela sam radit po kafićima. Ajde, svo zlo i u tome šta nisam završila srednju školu; nakon dva pada prvog razreda, odustala sam. Puno drugih isto nema škole pa rade, žive normalno. I ja san bila dobra radnica u kafiću, mlada, slatka, vesela, omiljena. Brza u poslu. Uvijek sam i para imala, pogotovo ako sam radila u kafićima di je bilo aparata za igru. Muški su dolazili zbog mene u kafić, a meni je sve to bilo zabavno. Stalno sam bila na nečemu, uvik neke kombinacije: alkohol, speed, kokain, trava. Bilo je zabavno – prisjeća se rane mladosti Marijana. One koja je trajala dok su njezine vršnjakinje išle u srednje škole i hvatale zalet za fakultet, a ona konobarila i srljala brzim koracima u propast. No, tada je to sve skupa još izgledalo romansirano, uzbudljivo, cool i svjetski. Razumijete, Marijana je bila još dijete, koje je – vlastitim nezrelim izborom – sazrijevalo na užasan način.
Bludne radnje započele su kad je završila osmi razred osnovne škole u kojoj je etiketirana kao “loša”. Mučno iskustvo s prvim muškarcem kad je imala samo četrnaest godina zauvijek će pamtiti; barem onoliko koliko je bila svjesna tog čina.
DROGA JE SVIH ČINILA DOBRIMA
– Bila sam zaljubljena u devetnaestogodišnjaka, koji je bio s nama u ekipi. Svi smo stalno pušili, pili, “vukli”; kako smo šta nabavili. Jedno jutro sam se probudila u nečijoj kući i našla krv u tuš kadi; kasnije me peckalo kad sam se tuširala. Svatila sam da sam u besvjesnom stanju izgubila nevinost. Mislila sam da sam trudna; za mene je seks značio trudnoću – prisjeća se svojih davnih razmišljanja Marijana.
Da je bila starija i iskusnija, shvatila bi da to što se njoj dogodilo ulazi u definiciju silovanja. Međutim, to je bio tek početak agonije.
– Taj moj, ajmo reći momak, me odma’ napao da sam imala oralni seks s njegovim prijateljem, šta nije bila istina. Ne znam zašto mi je uporno to ponavlja. Možda me se tako htio riješiti. Nakon toga godinu dana nisam imala nikoga, a u međuvremenu sam umislila blizanačku trudnoću. Kasnije mi je psihijatrica rekla da se to zove pseudotrudnoća ili tako nekako – veli djevojka.
Tih je “srednjoškolskih godina”, dok je konobarila, stalno bila “u programu”, izmjenjivala su se društva, droge, muškarci, lažne prijateljice… Droga ih je sve činila dobrima, sve je bilo “haj”.
– Mislila sam da sam u društvu omiljena jer sam simpatična, a danas znam da su me volili jer sam uvijek imala love, ili sam mogla nabaviti. Počela sam i plesat striptiz po klubovima u okolini Splita. Nisam nikad u Splitu živila – napominje Marijana.
Striptiz, čitaj: prostitucija. Ali, to je sve njoj izgledalo zabavno, povremeno je i dalje konobarila. Bila je popularna, doduše i ogovarali su je ali nije marila što je prozivaju za “laki moral”, ovo i ono. Još u sedmom razredu, uostalom, postala je “loša”. I to je odlučila dosljedno podržavati. Biću anđeo u nekom drugom životu, zafrkavala se.
U kafiću je upoznala momka, jednoga od bezbroj iz njenog nestalnog jata, koji ju je malo više “taknuo u žicu”.
– Izgledao je kao neki Talijan, mali, crn, sladak. Zaljubila sam se – prisjeća se.
Prije toga, moramo reći, već je jednom “pala”; nakon svađe s bivšim momkom popila je tekući ecstasy na jednom tulumu i završila na ispumpavanju želuca, a svi sudionici kućnog partija na saslušanju u policiji. Ispalo je dobro po nju; mladi se organizam oporavio, a policijski progon je nekako izbjegla.
‘DOBRO. A SAD MI DAJ IGLU’
I, onda upoznaje novu ljubav, crnomanjastog mladića malo starijeg od sebe.
– Dao mi je za sedamnaesti rođendan smeđi speed; reka je da je to neka vrsta. Onda mi ga je počeja redovno donositi, šmrkali smo stvarno često, možda svaki drugi dan. Radila sam i tada u kafiću, a on mi je stalno dolazija s tim speedom. A onda mi je neko reka: to ti nije smeđi speed, nego heroin. Šokirala sam se, a onda pribrala i rekla: Dobro. A sad mi daj iglu.
Na igli sam bila jedno tri miseca; to sam htjela i dobila. Želja mi je bila s njim imati kao neku romantičnu heroinsku ljubav; zamisli koje sam dijete bila, koji film molim te. Znači u ta tri mjeseca sam se navukla na iglu, i nastavila još jedno pola godine. Sa osamnaest sam uspjela sebi spaliti žilu. Niko nije primijetio da se toliko drogiram; mogla san povuć deset grama.
Nije stalno bio ni heroin, u iglu možeš stavit i kokain. Onda sam se odlučila skinit s igle, malo usporit. I stalno sam seljakala od roditelja, živila malo kod jednog, malo drugog, kod prijateljica, gazde kafića. Tako se više nisam morala svađati s majkom; stalno me izjedalo to šta sam joj sve govorila, tukla je, gurala, vriđala. To mi zadaje najviše boli. Zato san odlazila od mojih, ali im se povremeno i vraćala. Nikad nisam našla kod njih zatvorena vrata – briznu u plač.
– S momkom koji mi je davao heroin veza nije bila ni dobra, ni normalna; imala sam odnose sa drugima, a otkrila sam i da mi je davao tablete za silovanje. Ali ja kao da nisam bila svjesna svog ludog života, uglavnom sam bila na nečemu. Plesala sam striptiz, konobarila, spavala s muškima i stalno uzimala drogu. Minjala sam i društva da me ne skuže. Zabavljala san se tristo na sat.
Neki su me skužili i predlagali mi posao, razumiješ. Oni su bili korektni, iz okolice Splita; nazvali bi me da imam “raditi”. Niko me nikad nije prisiljavao ni za seks, niti drogiranje. Nikad – iskreno će Marijana. Polako je prešla u “profesionalnu klasu”.
‘RAD’ U NJEMAČKOJ
– Zvali bi me da idem u hotel “Lav”, poslali bi tada prijevoz po mene, sve gospodski. Išla sam i na brodove, otoke, večere. Posao sam nalazila i sama, preko Facebooka, nećeš vjerovat koliko. Uvijek je bilo od tristo kuna do sto eura, zavisi koliko mi je trebalo. Znala bi s mušterijon ići u brdo, u autu ili po kućama i stanovima u okolici Splita. Trošila sam vlažnih maramica more, išla kod ginekologa svaka tri mjeseca. Pazila sam se ja – skoro pa s ponosom će Marijana.
Ipak, bilo je dana kad se sama sebi gadila.
– Kako sam uvijek bila na nečemu, ništa mi nije bilo važno ni briga; samo kad bih se bistrila. Nisu mi se gadili ni ti muškarci, to su bili sve fini ljudi. Neki su bili i gradonačelnici ili načelnici, tako nešto, mlađi svijet, fin, čist, do četrdeset godina. Ja još nisam imala dvadeset – prisjeća se sugovornica.
Jednom joj je poznanik, ugostitelj iz okolice Splita, predložio odlazak na rad “vani”.
– Čovjek mi je rekao: “Mare, svi znaju šta radiš, pa šta ne bi radila u Njemačkoj to isto i uzela pare. Tamo je legalno, a zarada je bolja.” Bio je u pravu. Pristala sam ić s njim u Njemačku. Ionako sam već mjesec dana prije toga bila i u Bosni, kurvala sam se i u Livnu. Da se nisam drogirala, i to bi mi se bilo isplatilo; tamo me zeznija jedan koji je ima hepove (heptanone, nadomjesna terapija za heroin)
U stvari, zeznila sam sama sebe jer me niko nije tjerao na drogiranje. Nekako sam sve to uvidila, htjela sam promjenu. Odlučila sam ići s njim u Njemačku, raditi kao dama, u hotelu. Zaradit novce. Tada sam bila i čista; kad prođeš tjelesnu krizu, puno je lakše – kaže posrnula djevojka.
Došla je, veli, u ulicu Fraunhof, a poslije je promijenila nekoliko gradova. Radila je u dobrim hotelima; ispočetka se nije ni drogirala, ali jednog dana ju je uhvatio nemir.
– Htjela sam piti, opit se, oduzeti. Išla sam na ulicu nešto nabaviti, to se posrednicima nije sviđalo, ali zažmirili su jer sam dobro radila. Jako dobro; uvijek sam imala i dobru cijenu. Oko 150 eura za sat vrimena, i od toga sam dobijala većinski dio. Stvarno su ti moji poslovni partneri bili prema meni fer; nisu me silili ni na šta, niti zakidali. Radila sam koliko bi se dogovorili.
LUKSUZ JE BILO BITI ČISTE GLAVE
Tolerisali su mi da ujutro spavam do podne; druge cure su počinjale raditi već u osam. Bilo je tu puno cura s Balkana: Srpkinje, Bosanke, čak i Slovenke. One su bile pametne, nisu se drogirale nego su štedile novac. Odradile bi tjedan dana i otišle. Ja sam ostala dva mjeseca u komadu. Mušterije su me stalno tražile. Zato su te ženske na mene i puvale, bile ljubomorne. Nisam htjela razvit prijateljstvo ni sa jednom.
Nije mi više bilo ni do novaca, samo da se oduzmem, da mogu bit pijana ka zvečka, da imam za zapaliti ili povući. Počela sam i nekako pucati. Vatale su me psihičke krize. Ova dvojica koji su mi rješavali posao htjeli su mi pomoć, nabavili su mi i neke tablete za smirenje. Stvarno su me pazili, *ebiga, ja sam im i donosila zaradu. Ovaj ugostitelj koji me doveo raditi mi je govorio da budem pametna i spremim novac, kupim sebi auto. Čovjek je bio stvarno u redu, ali ja sam do dinara potrošila sve; što na drogu, šta na krpice – veli Marijana.
Pitamo je koliko je mušterija imala dnevno. Kaže: nema pravila.
– Sve je bilo po dogovoru; nekad bi radila od dva do šest popodne, nekad i cili dan. Znala sam ih riješiti po deset dnevno. Nikad nismo nigdi izlazili, osim šta bi me suradnik (izbjegava riječ “svodnik”) odveo u šetnju, išli bi naveče na piće nekad – veli Marijana.
Pitamo je je li bilo fensi večera i sličnih eskort-angažmana. Odgovara niječno.
– Došli smo raditi, a ne trošit; bila san uvijek u lijepoj sobi s kupatilom, ali uvijek bi mi suradnik donio za pojesti u sobu. Nisam se hranila samo fast fudom, nego lijepo, kvalitetno. Pečena piletina i tako. Korektan je bio. Kupio bi mi i mali dar. I mušterije su mi donosile darove, ulje za tijelo, kozmetiku. Pažena sam ja bila, kažem ti. Samo budala, nisam štedila nego trošila na ulici. Mogla sam sebi kupit lipo auto – rekapitulira s uzdahom.
– Ne možeš vjerovati koliko ljude i ovako, kad si niko i ništa, možeš povrijedit. Čovjek me lijepo doveo da radim, bio pošten, a ja utekla i vratila se za deset dana. Primio me nazad. Bio je jako zabrinut – kazuje.
Nakon njemačke faze Marijana “puca po šavu”, previše joj je svega, droge, sve teže nalazi utočište u opijatima. Sve joj je skuplje, a biti čiste glave je luksuz koji ne želi.
OVO MI JE MOŽDA ZADNJA ŠANSA
– Kad bi došla k sebi, tek onda sam sebe mrzila i gadila se sebi. Lakše je bit puknuta… Onda voliš sebe i druge. Ali, ne može se dugo živjeti tako. Meni se počelo činiti da je u meni đavo, neko zlo. Odlučila sam se skidati. Ponovo. Ovaj put zauvijek jer mi je ovo možda još zadnja šansa. Povrijedila sam svoju familiju, prokockala mladost, prerano san sazrila ali još nisam propala. Još sam, kažu, lijepa; vidi me. Moram se pokušati spasit. Predala sam dušu Isusu jer je On patija puno više od mene, i može me razumjeti. Zato sam u zajednici svako jutro i molila sat vrimena u kapelici. Možda se vratim još tamo. Ne želim da me opet uhvati demon droge, niti obuzme đavo. Čak ne želim niti raditi u kafićima više jer će mi opet ljudi nudit svašta. Nisu oni krivi, nikad niko nije bio kriv nizašta osim mene, sama sam htjela drogu i laku zaradu. Stvarno ne mogu okrivit nikoga osim sebe – još jednom ponavlja Marijana.
Danas još nema trideset, ali iza sebe ima burnu prošlost i – završenu osnovnu školu. Htjela bi sačuvati duševni mir, sa tjelesnim zdravljem je imala sreće, kaže, a i pazila se “kao profesionalka”. Voljela bi naći i posao od kojega može sama živjeti.
– Volila bih radit u pekari, tamo gdje nema kafića ni alkohola. Droge. Samo kruv, peciva i dobri ljudi koji kupe i odu. Ne znam hoću li uspit, ali nadam se da će mi Isus pomoć. I da ću uspjeti naći normalne prijatelje. Braku i dici se ne nadam, puno je očekivat toliku milost nakon svega – smatra Marijana, posrnula djevojka na putu spasa, prenosi Slobodnadalmacija.
BONUS VIDEO