Velika tragedija potresla je u subotu naselje Hodžići kod Doboja, nakon što je smrtno stradao devetnaestogodišnji Mehmed Hasanamidžić. Nesretni mladić, kako je potvrđeno iz Policijske uprave Doboj, poginuo je od eksplozije protupješačke mine dok je pokušavao vratiti koze koje su zalutale u obilježeno minsko polje.
“On mi je bio sve. Radio je, vrijedan bio. Borili smo se zajedno za koru kruha. Otišao je gore da čuva koze koje često odlutaju u minska polja. Pokušao je da ih vrati. I tu je nešto puklo. Kažu, nema više tvog Mehe. Raznijelo ga svega. Da je barem invalid ostao da ga gledam”, kroz suze je ispričala njegova majka Ferida Hasanamidžić za Avaz.
O Mehmedu su s toplinom govorili i njegova nastavnica i susjedi – dijete skromno, uvijek nasmijano, koje je živjelo teško i prekratko. Porodična tragedija dodatno je veća jer je i otac Mihret prije nekoliko godina stradao od mine koja mu je otkinula nogu, a potom je preminuo.
Život u minskom polju
Hodžići su jedno od prvih povratničkih sela nakon rata u BiH, smješteno na entitetskoj liniji. Ta linija doslovno prolazi kroz domove, a mine kroz živote ljudi.
“Nalazimo se na ničijoj, miniranoj zemlji. To što ni sami ne znamo pripadamo li Federaciji BiH ili Republici Srpskoj i nije prevelik problem. Međutim, do problema dolazi kada netko želi otvoriti trgovinu ili nešto slično – tada zapadnemo u birokratske zavrzlame”, govore mještani.
Od 2000. godine do danas u Hodžićima je najmanje pet osoba poginulo, a više ih je ozlijeđeno u eksplozijama mina. Neki dijelovi sela su očišćeni, ali mine su i dalje gotovo na svakom koraku.
Mještani su s vremenom postali otporni na strah. Neki od njih sami vade mine iz zemlje i deaktiviraju ih, svjesni da tako riskiraju život. “Nećemo dočekati da dođu i da nam očiste. Što ćemo, moramo to sami”, kazao je prije desetak godina Mihret Hasanamidžić, otac nastradalog Mehmeda, u razgovoru za N1. Tada je govorio kako je izgubio nogu od mine, a sam je iz zemlje izvadio i deaktivirao gotovo stotinu komada.
Njegov susjed Salih izgubio je suprugu u eksploziji, a on je teško ranjen. Ostao je sam s kćerkom, bez sredstava za život, uvjeren da “mine neće biti očišćene dok nas sve ne pobiju”.
Poseban užas u selu nekoć je izazivao prizor dječjeg igrališta opkoljenog minama. Djeca su se igrala na betonu s koševima i golovima, a svega nekoliko metara dalje stajale su crvene table s mrtvačkom glavom. “Strah nas je uvijek kad odu na igralište, dovoljno je da lopta ispadne”, govorili su tada roditelji.
Više na hercegovina.info