Ante Škorić Barba, najmlađi zapovjednik torpednog čamca i rekorder u ronjenju, u ratu je bio jedan od najbližih suradnika generala Gotovine.

Nakon što je ranjen u zapadnoj Slavoniji u jesen 1991., Gotovina je početkom 1992. došao u Zagreb i postao pomoćnik Anti Rosi koji je trebao ustrojiti prve specijalne jedinice Hrvatske vojske. Tu se Škorić i Gotovina upoznaju i zajedno odlaze u Livno.

ŠIRENJE PANIKE

– Još 1991. sam često dolazio u Bosnu kad nam je trebalo eksploziva ili rezervnih dijelova da osposobimo oružje koje smo otimali od JNA, pa mi je bilo jasno da Bosna nema nikakve šanse kad Srbi napadnu.

A da su prošli Livno, ne bi se zaustavili do Splita – objašnjava Škorić zbog čega su u proljeće 1992. iz Zagreba krenuli pomoći ustrojavanju obrane na području Livna.

– U Livnu smo bili vrlo, vrlo slabi. Imali smo dvije topovske cijevi na cijeloj bojišnici od sedamdesetak kilometara i još dvije su imale postrojbe iz Tomislavgrada. Jedva da smo imali oružja i, s obzirom na to, Srbi su mogli lako proći – kaže Barba.

Zbog toga su shvatili da im je glavni zadatak odglumiti da su puno jači nego što doista jesu. Bilo ih je manje od tisuću, ali su pekli kruha za 3000 ljudi.

Dovezli su iz Hrvatske stare avionske bombe, minirali područje iza vlastitih linija za slučaj da dođe do proboja. Pustili su vodu iz brane i poplavili polje prema Grahovu da smanje teren koji moraju braniti. Dovezli su dva kamiona cijevi, i plastičnih, te ih po mraku postavili na uzvisine da glume topove.

Jednom smo uhvatili kako Mladić viče na svoje pilote što ne napadaju Livno. ‘Gde bre da idem, sve cev do cevi!’ A mi smo imali samo dva topa – kroz smijeh kaže Barba. Po pravilu je ta dva topa trebalo svako malo voziti na remont i mijenjati im cijevi, što bi trajalo po dva tjedna. Oni nisu imali vremena.

– Došli bi Šibenčani, okrenuli bi janje i u par sati to bi bilo gotovo – kaže Barba. Šibenčani su im pomogli da preurede svijetleće rakete skinute s nekog ratnog broda.

– Takva raketa nije imala nikakav borbeni efekt, ali je zato imala psihološki. Noć je pretvarala u dan. Ispalili smo je prema Grahovu, što je izazvalo toliku paniku da je jedna četa Grahovljana, njih stotinu, digla puške i počela bježati. Došao im je general Uzelac i postrojio ih. ‘Ako hoćete bježati, skinite uniforme.’ Skinuli su se do gola – kaže Barba.

Dodaje kako su morsku minu zakotrljali niz planinu Cincar:

– Nas trojica smo se popeli na Cincar, vrh nitko nije držao. Dogurali smo morske mine i kad smo tih 300 kilograma zakotrljali nizbrdo, to se čulo kilometrima. Stradalo je samo nekoliko borova, ali je posijalo ogromnu paniku.

U Livnu su uveli ono što se zove aktivna obrana. Umjesto da samo čuvaju linije i strahuju od proboja, stalno su poduzimali diverzantske akcije iza neprijateljskih linija.

– Dovodili smo ih  do ludila, naučili smo im s vremena na vrijeme nanositi bolne udarce – kaže Barba. Dodaje da je među diverzantima, koji su sa šakom suhih smokava kretali u akcije, bilo doktora znanosti i ljudi s dvije diplome.

Livanjska epizoda je po njegovu mišljenju važna i za današnje procjenjivanje ratne uloge generala Gotovine, onako kakvo nameće Haaški sud svojom optužnicom.

– Nitko ne postaje zločinac odjednom. Ako smo prošli Livno, Maslenicu, Peruču i ponovo Bosnu 1994. i 1995., a sve bez ružnih tragova zločina, kako je moguće da bi Gotovina odjednom, baš u Oluji, postao zločinac – pita Barba.

U Livnu je živjelo puno Srba i oni su došli do popisa onih kojima je TO podijelila oružje.

– Sve smo ih pozvali i tražili da vrate oružje. Nikome nije pala vlas s glave – kaže Barba. U svibnju 1992. zarobili su nekog srpskog oficira, pijan je zaspao pa su ga pokupili.

– Normalno smo ga ispitali i pustili u razmjenu, iako smo znali da je pucao u Vukovaru. U zamjenu smo dobili hrvatskog vojnika kojeg su ispitivali tako da su mu odrezali uho i ranu natrljali solju – kaže Barba. Prenosi kako su se trudili nametnuti red i disciplinu.

MUSLIMANI IZ LIVNA

– Ako bi gorila srpska kuća, pokretali smo istragu da otkrijemo krivca. Ako bi nam trebalo nešto, slali bismo vojnu policiju da zabilježi gdje je što izuzeto. Sjećam se da je jednom, kad su doveli mrtve neprijateljske vojnike u bolnicu, kod jednog nađeno nekoliko tisuća maraka. Donijeli su to Gotovini i on je tražio da to vrate, zabilježe ime poginulog, kako bi njegova obitelj mogla dobiti taj novac – kaže Škorić.

Iz Livna su otišli na ljeto 1992., dosta prije nego što je izbio hrvatsko-muslimanski sukob.

– Mislim da je i naša zasluga što u Livnu nije bilo mrtvih muslimana. Mi smo uveli red i dok smo bili tamo, jedna muslimanska postrojba borila se na Cincaru pod našom logistikom. Poslije, kad su zatvorili muslimane iz Livna, njihove žene su zvale u Split mene ili Gotovinu u strahu da se nešto ne dogodi njihovim muževima. Svi su pušteni – sjeća se Barba.

Snježana Pavić, jutarnji.hr

                                           

ANTON ŠKORIĆ BARBA