Nakon nje svjedočio je napadnuti policajac Matas, a prije negoli je počelo njegovo ispitivanje, odvjetnik Gulišija zamolio je sutkinju da njegovu klijentu dopusti kratko obraćanje svjedoku oštećeniku.
Kad je dobio dozvolu, počeo je tihim i pomalo patetičnim tonom čitati pismo u kojem se obraća žrtvi, navodeći da piše ne iz opravdanja, nego zbog kajanja, jer mu je sad jasno što je napravio te da mu je jako drago što policajcu nisu ostale trajnije ozbiljnije posljedice.
Kazao je i da stalno misli o tome što je učinio, da ga srce boli i da je to jednostavno bio trenutak u kojem nije bio pri sebi, te da je svjestan da je njegov život upropašten i da će svoju kaznu morati odležati.
“Žao mi je, kajem se i još se jednom iskreno ispričavam”, naveo je.
Na pitanje sutkinje Tee Budimlić želi li što reći nakon što je čuo svoga napadača, policajac Matas kazao je hladno kako nema što komentirati. Naveo je kako je zainteresiran za kazneni progon, kako će postaviti imovinskopravni zahtjev te da ostaje pri svemu što je rekao u istrazi.
A tada je rekao da su njegovi kolege te večeri, oko 18.30, doveli Milićevića iz 1. PP-a, gdje je bio na ispitivanju. Uhićenikovu torbicu koju su mu kolege dali nije otvarao, već ju je stavio u ormar, a potom je pregledao samog Milićevića i nije primijetio da ima bilo kakav predmet.
Kazao je da se odmah počeo žaliti na bolove i “valjati po podu” tražeći liječničku pomoć, pa je on nešto prije 20 sati pozvao Hitnu pomoć, koja mu je dala injekciju i tablete za smirenje. Ubrzo se opet žalio na bolove u leđima i tražio da ga odvede u zahod dvadesetak metara dalje od ćelije.
On ga odvodi i vraća u ćeliju, a nakon dva sata Milićević opet traži isto žaleći se na bol u leđima. Policajac otvara vrata, vodi ga do zahoda i dok su se vraćali, Milićević ga pita cigaretu, a on mu govori da ode sam u ćeliju i da će mu donijeti cigaretu.
No, kad je ušao u prostoriju za zadržavanje i sagnuo se do ormarića gdje je bila uhićenikova torbica, ovaj je odmah nasrnuo na policajca, udarajući ga šakama.
Osjetio da je ranjen u glavu
Osjetio je da je ranjen u glavu, lijevo rame, vrat i trbuh, ali je i tad pokušao pružiti otpor, no pao je na pod i tada je vidio da ovaj u ruci ima nož. Dok je ležao, pomahnitali je Milićević i dalje nasrtao na njega, pa ga je uspio odgurnuti nogama od sebe.
“Kada sam se uspio podići na noge, stajao je ispred mene i kada sam ga pitao odakle mu nož, rekao je: “Šta te brige!” I dalje je nasrtao, uspio sam ga gurnuti na stol gdje se nalaze monitori kamera pa smo se nastavili hrvati. Uspio sam ga opet gurnuti na stol, ali me je zahvatio nožem po vratu, vidio sam krv kako se slijeva i pao sam na pod. Tad me je opet zahvatio nožem po vratu pa sam ostao bespomoćno ležati u lokvi krvi, ispričao je policajac.
Tada Milićević od njega traži da skine košulju i hlače, te ih oblači, no kada je tražio da mu da pištolj i kapu, odgovorio mu je da oružje ne drži u prostoriji za zadržavanje i da nema kapu.
Milićević pokušava otvoriti ormare u kojima su bili pištolji, pa izlazi na hodnik i brzo se vraća i ponovno nožem ubada policajca u vrat, piše Slobodna Dalmacija.
Ovaj gubi svijest, a kad se osvijestio, vidio je da Milićevića nema i zadnjim snagama uspijeva telefonom pozvati dežurstvo 1. PP-a i sjesti na stolicu iza vrata jer nije znao hoće li se napadač vratiti.
Nedugo zatim dolaze kolege iz JSIP-a i uhićuju Milićevića na stepenicama u zgradi PU. Suđenje se nastavlja u svibnju.