Tuneli u kojima prevladavaju tama i svjetlost te široki prostori ispunjeni bojama pojavljuju se u sjećanjima ljudi koji su doživjeli iskustva bliske smrti. Znanstvenici koji su od 50 sudionika zatražili da grafički rekonstruiraju te doživljaje uočili su povezanost između oblika prostora i boja kojih su se ljudi prisjećali.
Istraživanje otvara novi pristup proučavanju iskustava koja sudionici često opisuju kao iznimno intenzivna i teško objašnjiva riječima. Njegovi rezultati mogli bi pomoći u oblikovanju budućih istraživanja percepcije, premda sami po sebi ne otkrivaju uzroke tih doživljaja.
Među najpoznatijim opisima iskustava bliske smrti nalazi se prolazak kroz mračan tunel prema snažnoj svjetlosti. Ljudi koji su ih doživjeli ponekad govore o osjećaju kretanja prema blještavom otvoru ili prelaska u drukčiji prostor. Taj je prizor postao jedan od najprepoznatljivijih motiva povezanih s umiranjem u popularnoj kulturi.
No opisi sudionika obuhvaćaju mnogo više od tunela. Istraživački tim predvođen France Lerner, istraživačicom neurofenomenologije sa Sveučilišta u Haifi u Izraelu, odlučio je podrobnije proučiti prostornu strukturu tih sjećanja.
Dosadašnja istraživanja uglavnom su se oslanjala na pripovijedanje i standardizirane upitnike. Takvim se metodama mogu zabilježiti motivi poput svjetlosti, tunela ili osjećaja izlaska iz tijela, ali je njima teže prikazati oblik prostora, položaj promatrača i doživljaj kretanja.
Lerner i njezini suradnici zato su primijenili vizualni pristup. Pedeset sudionika tijekom vođenih internetskih sesija rekonstruiralo je svoja iskustva koristeći katalog geometrijskih piktograma kao polazište za vlastite prikaze.
Sudionici su doživljaje podijelili u pojedine faze, označili oblik prostora, vlastiti položaj i smjer kretanja te naveli boje kojih su se sjećali. Ponuđene su oblike mogli prilagođavati svojim iskustvima, a istraživači su završne rekonstrukcije prikupili u bazu podataka i uspoređivali njihove značajke.
Među prikazima nalazili su se prostori nalik tunelu, ali i golemi prostori podijeljeni na područja tame i svjetlosti. U rekonstrukcijama se bilježio i položaj sudionika unutar prizora, kako bi se bolje razumjelo iz koje je perspektive prostor doživljen.
Unatoč osobnoj prirodi svakog iskustva, određeni su se oblici ponavljali. Istraživači su izdvojili četiri glavne kategorije: stožaste prostore, među kojima su i tuneli; široke, izraženo zakrivljene prostore nalik lukovima; gotovo ravne ili blago zakrivljene prostore te one koji su potpuno okruživali promatrača, poput unutrašnjosti sfere ili elipsoida.
Posebno se istaknula povezanost geometrije i boja. Od 28 rekonstruiranih stožastih prostora, njih 22 bilo je akromatsko. Sudionici su ih opisivali kroz crnu, bijelu i sivu ili kao svjetlost bez jasno određene boje.
Kod širokih, zakrivljenih prostora prevladavao je drukčiji obrazac: njih 27 od ukupno 31 bilo je doživljeno u boji. Preostale dvije kategorije sadržavale su raznovrsniju kombinaciju obojenih i akromatskih prizora.
Ti se brojevi odnose na rekonstruirane prostore, a ne na pojedine ljude, jer je jedan sudionik mogao opisati više faza i različitih prostornih doživljaja. Najdosljednija razlika u analizama zabilježena je upravo između stožastih i širokih zakrivljenih prostora.
Autori razmatraju moguće sličnosti s poznatim pojavama u vidnoj percepciji. Jedna od njih je tunelski vid, odnosno sužavanje vidnog polja koje se može pojaviti u okolnostima nedostatne opskrbe mrežnice ili mozga kisikom.
Prevladavanje crne, bijele i sive ima moguću usporednicu i u svakodnevnom vidu. Pri slabom osvjetljenju smanjuje se sposobnost razlikovanja boja, pa vizualni prizori postaju manje obojeni.
Neki opisi prostranih okruženja koja potpuno obavijaju promatrača podsjećaju i na Ganzfeldov efekt. Riječ je o pojavi pri kojoj jednolično vidno polje, bez jasnih promjena i izraženih detalja, može potaknuti neobične perceptivne doživljaje, uključujući halucinacije.
Ipak, te usporedbe ne dokazuju da su upravo navedeni procesi uzrokovali iskustva sudionika. Studija je bila namijenjena opisivanju i uspoređivanju sjećanja, a nije uključivala mjerenje moždanih procesa u trenutku samog doživljaja.
Važna su i ograničenja istraživanja. Uzorak je bio relativno malen i samoodabran, a sudionici su rekonstruirali sjećanja koja su u pojedinim slučajevima bila stara mnogo godina. Unaprijed ponuđeni geometrijski oblici također su mogli utjecati na način prikazivanja iskustava.
Nije postojala usporedna skupina koja bi istom metodom rekonstruirala druge vrste neobičnih doživljaja. Stoga se zasad ne može utvrditi jesu li zabilježeni obrasci specifični za iskustva bliske smrti.
Vizualna metoda ipak je omogućila sustavno proučavanje prostornih značajki kojima se ranije posvećivalo manje pozornosti. Za provjeru ponavljaju li se uočeni obrasci bit će potrebna nova, neovisna istraživanja.