rije više od 20, a manje od 40 godina, tu negdje, Haris Silajdžić je kao član ili predsjedavajući već nečega – ili samo kao lider Stranke za BiH, zapravo je nevažno – sazvao konferenciju za medije. Novinari su se okupili u impozantnom broju, snimatelji zauzeli pozicije, mikrofoni i diktafoni okupirali stol iza kojeg je Doktor, kako je volio da ga zovu, sjeo i kazao: ”Nemam komentara”. Odmah zatim se digao i otišao.
Ne šta tačno Silajdžić nije imao komentar, nama je danas bitno koliko i vrijeme u Indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh. Toliko je otprilike u bosanskohercegovačkoj politici sada važan Haris Silajdžić.
Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Dragan Čović – kojem nije mrsko što je akademik, ali ne insistira da ga se tako oslovljava – poštuje medijske udarnike, posebno one koje drži na kratkom lancu.
Prvo je, dakle, sazvao sjednicu Predsjedništva HDZ-a koje postoji da riješi problem kada se on počne osjećati usamljeno, pa izašao pred novinare i novinarke da im, pored ostalog, kaže kako se on čvrsto zalaže za gašenje Ureda visokog predstavnika.
Schmidt – alibi političkoj kasti
”Onda ćemo izgubiti alibi u donošenju odluka, da to neko radi umjesto nas. Tada ćemo sjesti i dogovarati. Što se tiče Izbornog zakona, on je potreban zbog BiH, možda i najmanje zbog hrvatskog naroda. Izborni zakon trebaju primijeniti oni koji svojataju BiH, koji su najbrojniji narod. Oni trebaju spriječiti da u ime hrvatskog naroda nekog biraju u Predsjedništvu ili Domu naroda. I naši susjedi imaju euroatlantsku ambiciju, prvi susjed je član NATO saveza, drugi jednako tako. Ne treba ništa nametati visoki predstavnik, hrvatski narod će se izboriti za svoje legitimno predstavljanje u skladu s Ustavom BiH”, kazao je, dakle, čelnik najveće hrvatske stranke u BiH, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora kao njene ekstenzije i drugi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Iskustvo koje se nakupilo nam govori kako se sve ono za šta se Čović čvrsto zalaže ili neće desiti nikada ili hoće malo kasnije od apsolutno nikada. Pokretanje Radiotelevizije Herceg-Bosne i zapošljavanje zetova po javnim firmama se ne računa. Za to se nije čvrsto zalagao, već je na tome predano radio.
Tvrditi da je postojanje OHR-a i, trenutno, Christiana Schmidta u njemu, alibi ovdašnjoj političkoj kasti za nedošenje važnih odluka jednako je kao kazati kako bi ”Željo” i ”Zrinski” imali bolje rezultate u evropskim takmičenjima samo da im protivnici nisu došli na utakmice koje bi završile službenim, za Sarajlije i Mostarce itekako povoljnim rezultatom. I jedni i drugi bi prva ili već koja pretkola prošli sa ukupnim pobjedama od šest na prema nula.
900 odluka
Nije, naime, taj OHR nepoznata sila koja se pojavljuje iznenada i rješava probleme, već sastavni dio međunarodnog pokušaja da se spriječe lokalni destruktivci u raskivanju Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH. Koliko je isti taj OHR nepotreban, govore velike brojke: Ured visokog predstavnika je do sada donio preko 900 (slovima: devet stotina) odluka o koječemu. Tačnije o svemu o čemu se nisu mogli dogovoriti demokratski izabrani predstavnici konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.
Ne znači to kako je OHR – ko god u njemu stolovao – osuđen na vječni život u maloj zemlji za velike probleme, sasvim suprotno: postoje dva, jasno propisana načina da se jedna sarajevska zgrada isprazni i u nju useli…neko. Uprava za indirektno oporezivanje neće sigurno: oni su se skućili za malo manje od 100 miliona maraka, koliko su za kvadrate platili kumu Milorada Dodika.
Vijeće za Provedbu mira, poznato po skraćenici PIC, može, jer ima tu moć, evo sada reći da je OHR svoje obavio i da zaposleni mogu početi skidati slike obitelji sa zidova, iz zadnje ladice pokupiti istrošene olovke i pokvarene klamerice i provjeriti jesu li uzeli punjače za mobitele. Upravo to se, treba li reći, neće desiti.
PIC još je 2008. – prije 17, da 17 godina! – postavio uslove za gašenje OHR-a, komada sedam, od kojih je ispunjen… Ne, nije niti jedan, ne treba pretjerivati, već čak jedan! Potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji koji, uzgred rečeno, garantira da ćemo postati dijelom EU nekada. Sutra i prekosutra sasvim sigurno ne, za 50, 100, 1000 godina, možda. Sve ostalo – održivo rješenje za raspodjelu državne imovine, održivo rješenje za vojnu imovinu, puna provedba odluke o statusu Brčkog, financijska održivost institucija BiH i jačanje vladavine prava – je na čekanju. Tako se na službenim jezicima Bosne i Hercegovine ljepše kaže da niko nije udom makao, niti ima namjeru.
Između vrijeđanja inteligencije i običnog zajebavanja.
Nije, dakle, postojanje Ureda visokog predstavnika u BiH alibi domaćim političkim akterima da ne donose odluke kojima će svi biti zadovoljni ili barem podjednako nezadovoljni, već je njihovo izbjegavanje donošenja odluka kojima će svi biti zadovoljni ili barem podjednako nezadovoljni razlog postojanja Ureda visokog predstavnika i tako će biti sve dok biologija ne učini svoje i ne dođu generacije čiji predstavnici za pregovarački stol neće dolaziti naoružani ili samo spremni da bude po njihovom i nikako drugačije.
Tada će se, možda, neko sjetiti i načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda koji će omogućiti da isti taj član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda – baš kao i članovi Kluba hrvatskog naroda koji bi ga, u slučaju indirektnog izbora, jedini morali potvrditi – predstavlja dominantno političko mišljenje najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, te da njegovo ili njeno biranje ne ovisi ni o bošnjačkoj dobroj volji, niti o Čovićevim pokušajima nemogućeg čiji cilj nije rješenje problema, već njegovo održavanje na životu.
Prizivanje gašenja OHR-a kako bi, kao, ovdašnji lideri konačno, kao što šef HDZ-a reče, sjeli i počeli se dogovarati, je poput davnog Silajdžićevog sazivanje konferencije za medije da bi u kamere i mikrofone kazao da nema komentara. Nešto između vrijeđanja inteligencije i običnog zajebavanja.
Sve dok je tako, Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini će raditi do najmanje 2026., ali hidžretske. Dakle, još samo 578 godina.