Dvostruki kriteriji dijela mainstream medija: slučaj Vuković razotkrio selektivnu “istinu”
Ako posjedujete dobru priču, dokaze i kontakte u medijima, teško je povjerovati da vam se u jednom danu otvore vrata nekoliko najvećih redakcija u državi – od tiskanih medija do nacionalnih televizija u udarnim terminima. Takva koordinacija rijetko je slučajna. Ona upućuje na unaprijed pripremljen narativ i medijsku logistiku koja daleko nadilazi klasično novinarstvo.
Upravo to mnogi danas zamjeraju dijelu mainstream medija u slučaju Sandra Vukovića, osobe koja se u javnosti predstavljala pod drugim identitetom, a koju su pojedine redakcije gotovo preko noći promovirale kao simbol nepravde i žrtvu sustava. Bez ozbiljne provjere pozadine, bez kritičkih pitanja i bez distance koja bi trebala biti temelj profesionalnog novinarstva, stvoren je emotivni propagandni okvir u kojem su činjenice ostale po strani.
Kad treba napasti – tada su “provjere svetinja”
Zanimljivo je da su isti ti mediji donedavno napadali nezavisne novinare zbog navodnog “širenja panike”, “neprovjerenih informacija” i “govora mržnje”, primjerice tijekom slučaja napada na časnu sestru u Zagrebu. Tada se inzistiralo na maksimalnom oprezu, čekanju službenih potvrda i suzdržavanju od bilo kakvih zaključaka.
No u slučaju Vuković, taj standard je nestao preko noći.
Bez zadrške su plasirane dramatične priče, bez detaljne provjere identiteta i prošlosti osobe koju se predstavljalo kao nevinu žrtvu. Tek naknadno su se u javnosti pojavile informacije da je riječ o osobi koja se dovodi u vezu s nizom kaznenih djela, među kojima se, prema dostupnim podacima i policijskim evidencijama, spominju prekršaji i kaznena djela vezana uz drogu, krivotvorenje dokumenata, opiranje policiji te incidenti s oružjem.
O tim činjenicama – gotovo potpuna tišina.
Aktivizam umjesto novinarstva
Problem ovdje nije samo jedna pogreška ili propust. Problem je obrazac ponašanja.
Kada informaciju objavi netko izvan velikih redakcija, traži se “sto dokaza”.
Kada istu priču guraju ideološki bliski mediji – kriteriji nestaju.
Takva selektivna etika pokazuje da dio scene više ne djeluje kao novinarstvo, nego kao aktivizam s unaprijed zadanim ciljem: stvoriti emociju, izazvati bijes i oblikovati javno mišljenje, pa tek onda tražiti činjenice koje će to opravdati.
Povjerenje se gubi najbrže
Upravo zato sve više građana s nepovjerenjem gleda na medije koji biraju kada će biti strogi čuvari istine, a kada promotori unaprijed pripremljenih narativa.
Slučaj Vuković nije samo priča o jednom čovjeku. To je priča o dvostrukim kriterijima i o pitanju:
tko danas zapravo informira javnost – novinari ili propagandisti?
Jer kad se istina mjeri prema političkoj ili ideološkoj podobnosti, tada mediji prestaju biti korektiv vlasti i postaju sredstvo manipulacije.
A to je, dugoročno, šteta za sve.
Inače, da Dominik Alpeza nije istražio i javno objavio dokumente, ova frapantna laž se najvjerojatnije nikad ne bi otkrila.