Kad se u kampanju podrške Zdenku Lučiću izravno uključio njegov brat Ivo Lučić, rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“, bivši šef Sigurnosne obavještajne službe HVO-a, nekadašnji pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe i bliski suradnik Miroslava Tuđmana, postalo je jasno da i Zagreb u pozadini igra svoju igru
U sklopu predizborne kampanje za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda provodi se i paralelna operacija političke eliminacije Dragana Čovića, prvog čovjeka HDZ-a Bosne i Hercegovine. Stjegonoša te operacije je Zdenko Lučić, nezavisni kandidat za člana Predsjedništva koji nastupa u ime koalicije pet stranaka poznatijih kao “Petorka”: HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka (HRS), Hrvatski nacionalni pomak (HNP), Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Hrvatski demokratski savez (HDS).
Darijana Filipović, službena kandidatkinja HDZ-a BiH, čiju je kandidaturu javno podržao i Andrej Plenković, naširoko se doživljava kao marioneta Dragana Čovića. Poruka koju šalje Lučić je vrlo jasna – glas za Darijanu Filipović u stvari je glas za Dragana Čovića. Doduše, prema dobro obaviještenom izvoru, Čović i Plenković dogovorili su se da bi HDZ-ova kandidatkinja za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda trebala biti Borjana Krišto da bi na sam dan objave, bez konzultacije sa Zagrebom, Čović istakao Darijanu Filipović.
Pokušaj političkog ostrakizma Dragana Čovića pogrešno je gledati kao privatnu osvetu moćnih Ljubušaka, braće Zdenka i Ive Lučića. Još je manja vjerojatnost da iza Lučića stoji bošnjačko obavještajno podzemlje koje ga želi Hrvatima podvaliti kao trojanskog konja. Petorka koja je osigurala kakvu takvu političku težinu kandidaturi Zdenka Lučića za člana Predsjedništva možda ima želju, ali nema realnu snagu za micanje dugogodišnjeg šefa HDZ-a BiH. Međutim, izostanak kritike Lučićevih nastupa stranačkog vrha iz zagrebačke središnjice, indikator je prešutne podrške njegovoj kampanji.
Mladi Čović izjašnjavao se kao Jugoslaven
Ipak, kad se u kampanju podrške svome bratu izravno uključio Ivo Lučić, rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“, bivši šef Sigurnosne obavještajne službe HVO-a, nekadašnji pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe i bliski suradnik Miroslava Tuđmana, postalo je jasno da i Zagreb u pozadini igra svoju igru. Bez prešutne suglasnosti Banskih dvora, bivši obavještajac, a današnji državni zaposlenik, Ivo Lučić ne bi se javno i otvoreno upustio u kampanju protiv strane koju je u izbornom procesu podržao osobno predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.
Motivi dionika koji, izravno ili prešutno, podržavaju Zdenka Lučića različiti su, ali s istim ciljem, ako ne eliminirati onda barem znatno ograničiti politički utjecaj Dragana Čovića. Još davne 1998. godine interesna grupa unutar bosanskohercegovačkog HDZ-a kojoj je pripadao i Dragan Čović, onemogućila je političke ambicije mladog Zdenka Lučića, tadašnjeg šefa Mladeži HDZ u Bosni i Hercegovini.
Iako su korišteni svi raspoloživi obavještajni resursi, tadašnji pokušaj političke marginalizacije Dragana Čovića, nije uspio. Međutim, tek su sad javno postale dostupne sve činjenice skrivene biografije šefa HDZ-a BiH. Mladi Čović, dok je bio član Saveza komunista, izjašnjavao se kao Jugoslaven, slavio narodnooslobodilačku borbu i potpisivao se ćirilicom. S pozicije na kojoj je bio u tvornici zrakoplova Soko, izravno je utjecao na proizvodne procese još u vrijeme kad su avioni JNA uveliko tukli po Hrvatskoj.
Tipičan profil HDZ-ovca koji je promijenio stranu
Njegova pozicija civilnog djelatnika u vojnoj industriji bivše Jugoslavije zahtijevala je pozitivnu sigurnosnu potvrdu Službe državne sigurnosti, poznatije pod nazivom UDBA, kao i Vojne kontraobavještajne službe ozloglašenog KOS-a. Iako su vrhu stranke bile poznate te činjenice, ništa od toga nije omelo politički uspon Dragana Čovića unutar HDZ-a BiH. Jednostavno, to je bio tipičan profil HDZ-ovca koji je na vrijeme promijenio stranu radi osobnih probitaka.
Stranke Petorke nikako ne uspijevaju politički izići iz sjene daleko moćnijeg HDZ-a BiH. Činjenica da za Čovićevu stranku glasa 70 do 80 posto hrvatskog biračkog tijela, Petorki ne osigurava bitan utjecaj na političke prilike u BiH. Ipak, takva pozicija daje im za pravio adresirati veliki dio odgovornosti za nezadovoljavajući položaj Hrvata u susjednoj državi na račun HDZ-a BiH.
Naime, nakon krvavog rata devedesetih, broj Hrvata u Bosni i Hercegovini i dalje se nastavio smanjivati. Prema popisu stanovništva, 1991. godine u Bosni i Hercegovini živjelo je 760.852 Hrvata ili 17,38 posto od ukupnog stanovništva. Službeni popis iz 2013. godine govori o broju od 544.780. Međutim procjene župa ukazuju na trenutačno stanje koje se kreće između 340.000 do 380.000 građana BiH koji se izjašnjavaju kao katolici.
U Derventi su svega četiri hrvatske obitelji
Na području današnje Republike Srpske od prijeratnih 152.856 Hrvata, kao posljedica temeljitog etničkog čišćenja, popis stanovništva iz 2013. govori o oko 26.500 pripadnika hrvatskog naroda pod upravom vlasti Milorada Dodika. Stvarni broj daleko je manji. Nedostaje preko 83 posto u odnosu na prijeratnu populaciju. Neki dan saznao sam da u gradu Derventi stalno žive svega četiri hrvatske obitelji, u odnosu na preko 2500 stanovnika koji su se izjašnjavali kao Hrvati 1991. godine.
Draganu Čoviću posljednjih 20 godina zamjeraju benevolentnost prema rezultatima etničkog čišćenja koje su napravile vojska i policija Republike Srpske. Njegova izjava “Čuvajte Republiku Srpsku” od 1. veljače 2022. godine na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u Banjoj Luci kod mnogih je dočekana kao poziv na očuvanje rezultata etničkog čišćenja.
Specifičan je odnos Dragana Čovića prema stradanju Hrvata u Bosni. Najveći pojedinačni pokolj nad civilima katoličke vjeroispovijesti tijekom nedavnog rata u BiH izvršen je 24. i 25. srpnja 1992. godine u selu Briševo, četiri kilometra južno od Prijedora. Oružane formacije Republike Srpske ubile su, na posebno surov način, 67 civila svih uzrasta. Dragan Čović, a niti pripadnici HDZ-a BiH, nikad se nisu pojavili na obilježavanju stradanja u Briševu.
Ni Zagreb nije pokazao interes za bosanske Hrvate
Od 370 Hrvata koji su živjeli u selu 1991. godine, popis iz 2013. godine registrirao je samo četiri stanovnika zaboravljenog Briševa. Prema svim rezultatima vidljiv je izostanak podrške HDZ-a BiH sustavnom i planskom povratku protjeranih u Republiku Srpsku. Nije primijećeno niti inzistiranje kod vlasti u Banjoj Luci na stvaranju uvjeta za obnovu života u etnički očišćenim naseljima. Istine radi, niti vlasti u Zagrebu nisu puno više pokazale interesa za protjerane bosanske Hrvate.
Međusobne optužbe za kriminal i nezakonito bogaćenje u BiH nemaju baš neki snažan utjecaj na birače. U etnički podijeljenom društvu narod kao da se pomirio s nakaradnim prihvaćanjem realnosti po načelu “Kad me već kradu, nek’ me barem kradu moji“. Međutim, bahati nepotizam koji demonstrira Dragan Čović dok se javno predstavlja kao borac za ravnopravan položaj Hrvata, postao je jedna od karakteristika njegove vladavine.
O tome najrječitije govori primjer Čovićeva zeta Davorina Primorca, još uvijek direktora Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine, to jest kontroli leta. U BiH vlada trojni princip. Ako je državna ustanova ili agencija za političko kadroviranje dodijeljena jednom, druga dva konstitutivna naroda daju zamjenike. Po tom principu BiH kontrola leta pripala je Hrvatima pa je na čelu te institucije trebao biti postavljen Hrvat.
Čovićeva zeta je pet godina čekalo radno mjesto
Kako je zet Dragana Čovića tek završio prometni fakultet, dobio je posao u kontroli leta, ali nije mogao biti imenovan za direktora jer mu je trebalo pet godina radnog iskustva. U to vrijeme osobno sam poznavao najmanje tri Hrvata koji su godinama stvarali kontrolu leta, a po svojim kvalifikacijama i sposobnostima u potpunosti su odgovarali za poziciju čelnika kontrole leta. Nije pomogla niti činjenica da su stekli status branitelja. Kontrola leta BiH pet godina je imala privremenog direktora dok zet Dragana Čovića nije prikupio godine radnog iskustva za preuzimanje te funkcije. Marin Raspudić paralelno je obavljao dužnost direktora aerodroma Mostar i vršitelja dužnosti direktora kontrole leta.
Ipak, blizak politički, a neki tvrde i poslovni, odnos Dragana Čovića s Miloradom Dodikom očito je postao prevelik uteg za Zagreb. Neformalnog prvog čovjeka bosanskih Srba u Europi doživljavaju kao izravnog eksponenta Vladimira Putina što je neprihvatljivo i za Banske dvore. Ako se tome doda izravna potpora Banja Luke očuvanju vlasti notornog protuhrvatskog političara Aleksandra Vučića, Zagreb nema nimalo razloga gledati blagonaklono na bliske odnose Dragana Čovića s glavnim bajom iz Laktaša.
Sve jače i eksplicitnije separatističke poruke koje stižu iz Banja Luke bude uspomene na vremena praktične implementacije projekta Velike Srbije. Uz to, otvoreno protežiranje Sjedinjenih Država od strane Čovićeve miljenice, europarlamentarke Željane Zovko, u momentu kad iz Washingtona stižu brojne neprijateljske poruke prema Europskoj uniji, nikako se ne uklapa u vanjskopolitička stajališta premijera Andreja Plenkovića. I konačno, Dragan Čović nikako ne uspijeva osigurati politički pomak ka funkcionalnoj državi nego perpetuira stare probleme koje poslije isporučuje Zagrebu čak i javnim prozivkama Andreja Plenkovića.
Lučić nudi suradnju s Bošnjacima na temelju interesa
Mogu li se, u takvom okruženju, naslutiti naznake promjena kursa politike Zagreba prema Bosni i Hercegovini? Ako je slutiti prema porukama koje je javno iznosio Ivo Lučić, promjene bi se odnosile, prije svega, u poboljšanju odnosa unutar Federacije BiH. Umjesto stalne konfrontacije, Lučić, doduše kao osobni stav, nudi suradnju s Bošnjacima na temelju zajedničkih interesa. Pomirljiv ton prema Bošnjacima bivšeg omiljenog Tuđmanovog sigurnjaka, indirektno ukazuje kako je Zagreb prepoznao moguće razmjere negativnih učinaka dodatne eskalacije dezintegrirajućih procesa u susjednoj državi.
Međutim, za tango je potrebno dvoje. Promjena politike Zagreba u odnosu na susjednu državu u velikoj mjeri zavisi i od političke zrelosti bošnjačkog biračkog tijela. Naime, već dvadeset godina za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova hrvatskog naroda bira se Željko Komšić glasovima Bošnjaka. Međutim, problem je u činjenici da ga ogromna većina Hrvata ne smatra svojim autentičnim predstavnikom.
Koliko god mnogim Bošnjacima, stradalnicima podivljalih nacionalizama iz devedesetih, bila privlačna ideja BiH kao građanske države, realnost je bitno drugačija. U BiH se mora pronaći održiv odnos etničkog u odnosu na građanski princip organizacije političkog života. Bosna i Hercegovina trenutačno može opstati na principu tri konstitutivna naroda koliko kod je to moguće, a kao građanska država onoliko koliko je to nužno. Hoće li u budućnosti političko klatno ići više na jednu ili drugu stranu, ovisi prije svega od sposobnosti implementacije demokratskih procesa i političkog sazrijevanja društva kao cjeline.
Političkom životu BiH potreban je predah od prošlosti
U tom smislu omogućiti kandidatu Demokratske fronte Slavenu Kovačeviću fer natjecanje s ostalim kandidatima za člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda bio bi politički zreo potez bošnjačkog biračkog tijela. Eventualna pobjeda Kovačevića pretežito glasovima Bošnjaka ne bi ništa bitno donijela stabilizaciji prilika u BiH, što je vidljivo iz dosadašnje prakse njegovog stranačkog druga Željka Komšića. Principijelna utakmica za člana Predsjedništva mogla bi poslužiti kao inicijalna kapisla za resetiranje odnosa unutar same Federacije.
Da bi se sagledala budućnost, političkom životu Bosne i Hercegovine potreban je barem mali predah od prošlosti. U tom smislu, predizborna kampanja kandidata Željka Komšića, čije poruke podsjećaju na ratna vremena, iz fokusa birača briše pogled na sutrašnjicu. Dodatna kontaminacija ionako zagađene političke atmosfere samo pothranjuje disfunkcionalnost političkog sustava.
Trebaju li Bošnjaci vjerovati u pomirljive poruke Ive Lučića, čovjeka koji je nekad bio tvorac i otvoreni nositelj protubošnjačkog narativa? Uvijek postoji mogućnost političko-obavještajne spletke s potpuno suprotnim ciljevima od deklariranih. Međutim, ako su njegovi nastupi transmisija poruka iz Zagreba, cijela operacija ima potpuno drugu dimenziju. Suzdržanost službenog Zagreba u odnosu na kampanju Zdenka Lučića do okončanja izbornog procesa bila bi neizravna potvrda takvih poruka. U tom kontekstu, vrijedilo bi pokušati nešto drugo iz vrlo jednostavnog razloga – jer se nema što izgubiti.