Gledala je u mene i rekla: „Pomozi mi, tetka“. Nikad to neću zaboraviti. Rekla sam joj: „Ne idi nikud, bježi za tetkom“, ispričala je tetka
Zijada Vuković Pamuković u četvrtak je, kao i svakog dana posljednjih nekoliko godina, prvo ujutro pogledala telefon da vidi je li joj Nizama poslala poruku.
Bio je to njihov ritual koji nisu propuštale. Čim bi se probudila, Nizama bi tetki napisala što joj je na duši. U posljednje vrijeme nije pisala, slala joj je sliku djevojčice koju su obje voljele. Svaki novi pokret, glas, mimiku svoje devetomjesečne kćeri Nizama je željela podijeliti s tetkom. Bile su jako bliske.
– Bila je i moje dijete. Ja sam njoj bila druga majka, a ona meni kćerka koju nemam – rekla je Zijada u velikoj ispovijesti za Jutarnji list.
Sve bi dala da iz života može izbrisati zadnja dva tjedna i vratiti vrijeme i Nizamu, koju je prošlog petka brutalno ubio nevjenčani suprug Nermin Sulejmanović i taj krvavi čin snimao uživo za društvene mreže. Pritom je ubio još dvoje ljudi, oca i sina, ranio njihovu suprugu, odnosno majku, i s dva metka u nogu upucao Zijadinog i Samirovog sina Nedima.
Sulejmanović je Nizamu oteo i odveo na stratište iz tetkine kuće, gdje se skrivala od njega. Kod Zijade se osjećala najsigurnije. Dodatni je to udarac Zijadinoj duši.
Vijest o nasilnom muškarcu koji je oteo ženu, prebio je do neprepoznatljivosti i likvidirao metkom u čelo dok je njihovo dijete ležalo na podu u majčinoj krvi te pritom sve snimao i emitirao uživo na Instagramu prenijele su sve najveće medijske kuće na svijetu. Zijada je dosad dala dvije kraće izjave za medije koje je prenijela cijela regija, ali nije imala snage da dublje govori o Nizami. Za Jutarnji list je prvi put potpuno otvorila dušu.
Sa Zijadom Vuković Pamuković i suprugom Samirom novinari Jutarnjeg su se našli u Gradačcu.
Žena koja nije skidala crne naočare s očiju odiše patnjom. Izgleda znatno starije nego na fotografiji s Facebooka koju su objavljivali mediji. U tjedan dana ostarila je deset godina. Živa je, no osjeća se mrtvom. Gleda u jezero, ispod naočala niz lice klize suze.
– Nedavno mi je Nizama poslala poruku: „Ja ću, tetka, doći poslije jedan i idemo na jezero“. Tu smo šetale. Sve čekam tu poruku opet. Uvijek mi je bila kao kćerka, kad je ostala trudna, posebno smo se povezale. Imala je tešku trudnoću, nije joj bilo lako. Sve sam to prošla s njom. I sa sestrom je posebno bila bliska, ali ona živi u Srebreniku, pa je meni bilo bliže biti joj pri ruci – rekla je Zijada za Jutarnji list.
Na spomen Srebrenika zastane. Misli joj lete, emocije se smijenjuju. Čas se sjeti nekog lijepog trenutka, a onda je nešto iz tog lijepog podsjeti na najgore trenutke u životu.
– Da, Srebrenik. Kad je Nermin prije dva tjedna istukao Nizamu jer mu se nije svidelo što je servirala za jelo, pobegla je u očev stan u Srebrenik. Nakon što ju je istukao, Nermin je uzeo bebu koja je jako plakala i podigao je s namjerom da je baci. Nizama ga je preklinjala da njoj dadne dijete, da će je nahraniti i odnijeti, a on neka onda s njom radi što hoće. Međutim, zazvonio mu je telefon i otišao je. Ona je uzela bebu, sjela u automobil i pobjegla u Srebrenik. Bila je tamo sa sestrom, drugi dan smo došli po nju. Kad smo čuli da je traži i da joj prijeti, pozvala je policiju. Sve im je ispričala i rekla kako se boji da će doći u stan gdje su ona i dijete, ali rekli su joj da, ako želi to prijaviti, mora doći u stanicu. Izašli smo nekako iza zgrade, bilo nas je strah da će naići Nermin, i otišli smo u policiju.
Zijada je s djetetom ostala u stanu, premrla je od straha. Nizami su u policiji rekli da oni tu ne mogu ništa jer ne pripada njihovoj općini – ispričao je Samir ono što mu nikako ne ide u glavu – da žena prijavi kriminalca s debelim dosijeom koji joj prijeti ubojstvom, ali policija ne može pomoći jer nije iz njihove općine.
Ovo je prvi put da se u događajima koji su prethodili ubojstvu spominje uloga policije u Srebreniku.
Zijada i Samir kažu kako im je teško shvatiti što se dogodilo. Dva tjedna prije krvavog jutra Sulejmanović je s njima sjedio u dvorištu, pili su kavu, da bi sedam dana kasnije pretukao Nizamu i u petak 11. kolovoza Zijadi držao pištolj prislonjen uz glavu dok je tražio da mu kaže gdje je Nizama. Njihovom je sinu Nedimu dvaput pucao u nogu.
– Ne mogu vjerovati, baš ne mogu, da se ovo moglo dogoditi. Pričala mi je da su imali nesuglasica, ali tko ih nema? Mi se u njegove poslove nismo miješali niti smo ikad o tome razgovarali s Nizamom. Ona je za nas bila kao naše dijete, on njen suprug. I nije istina da ga je ikad ranije prijavila, pa da ju je tukao, ne bi ostala s njim. Poludio je jer ga je prijavila, zar ne bi onda tako i prije poludio ako ga je prijavljivala – demantira tetka medijske napise da ovo nije bila prva Nizamina prijava protiv supruga.
Za netočne su podatke krivi policijski izveštaji i sudski dokument kojim se odbija zahtjev za zabranom prilaska. U jednoj rečenici piše srpanj, u drugoj kolovoz. Sutkinja Lejla Numanović, koja je za odluku kopirala rješenje iz drugog zahtjeva, za drugog muškarca, negdje je ispravila datum, drugde nije.
Nizama je, kaže, bila jednostavna mlada žena koja je voljela život.
– Ni od njega nije ništa tražila. On je bio specifična osoba, da bi sačuvala brak, ugađala je njemu više nego sebi. Nije joj branio druženja, ali kako sam nije bio društven, imao je neki svoj uski krug prijatelja, i ona je smanjila kontakte s društvom. Kad je ostala trudna i kada im se rodilo dijete, među njima je bilo sve u redu – navela je Zijada Pamuković.
Ona i suprug neće da govore o Sulejmanovićevim problemima sa zakonom. A imao je debeli kazneni dosije.
Kada je Nizama pobjegla od njega i prijavila ga, Nermin Sulejmanović je podivljao. Zvao je njezinu obitelj, psovao ih i svima im prijetio.
– Nizama i ja smo zvale sve te njegove prijatelje i pitali može li joj itko pomoći. I rodbinu smo mu zvali. Rekli su da oni ne mogu njemu ništa. Čak sam im predložila da ga pozovu i odvedu nekako na liječenje jer on tih dana nije bio normalan.
Zvao me tetka. Zove me, plačući: „Tetka, molim te, kaži mi gdje je“. Za pet minuta zove opet i kaže: „Ako mi se ne javi za pet minuta, sve ću pobiti. Prvo ću dijete, neka gleda, pa onda nju i sve vas“. Opet zove za deset minuta i ispričava se. Kao da je bio na nekim drogama, ali Nizama nam je rekla da misli da se ipak nije drogirao zbog svih tih preparata koje je koristio za mišiće – prepričala je Zijada.
Nermin Sulejmanović se natjecao kao bodibilder i radio je u teretani. U dvoranu je dolazila i Dž.S., policajka iz PU Gradačac. Iako ona to negira, Zijada tvrdi da je bila u vezi sa Sulejmanovićem. Štoviše.
– Istina, od kolovoza se počeo ponašati drugačije, otkad je počeo vezu s tom policajkom. To se znalo, nije tajna, bili su u Crnoj Gori zajedno na moru. Nizamu je ona zvala i govorila na primjer: „Pogledaj, u vratima auta ti je moja naušnica“.
Sedam dana prije krvoprolića bili su zajedno na bazenima u Orašju, oni se nisu skrivali. Nizama je znala, javljali su joj ljudi, ali bila je trudna. Uskoro je došlo dijete i nadala se da će biti bolje – otkrila je Zijada.
Kazala je kako je bilo teško, da su joj svi dojavljivali gdje su ih vidjeli, ali nikad nije u javnosti pokazivala osjećaje.
– Hodala je ponosno, bila je uvijek dotjerana, kuća joj je bila sređena. O njemu je posebno brinula, obroci su, to što je jeo zbog svog treninga, morali biti točno na vrijeme, strogo disciplinirano. Stvarno se trudila da taj brak opstane. Kod njega se preselila tek prije poroda, inače mislim da su bili u vezi oko četiri godine – rekla je Zijada.
Osim navodne veze, masovni ubojica iz Gradačca Nermin Sulejmanović za 16. kolobvoza imao, pišu pojedini mediji, zakazano vjenčanje s trećom ženom.
Kad je počela drama koja je kulminirala ubojstvom troje ljudi, bilo je, kaže, strašno. Svi su živeli u strahu. Nizamine roditelje nitko dosad nije spomenuo. Majka nije najboljeg zdravlja, otac radi u inozemstvu i na njega se Nizama oslonila da će je spasiti od podivljalog Sulejmanovića. Kako su prolazili dani, on je bio sve uporniji, Nizama sve uplašenija.
Tražila je policijsku zaštitu, u ponedeljak su, govori Samir, policajci došli po Nizamu u civilnom automobilu i vratili je kući. Trebalo je da dadne iskaz, rekla je da ju je strah za svoj život i život djeteta, ali da se slaže sa zahtjevom za zabranom prilaska.
– Nitko je nije vidio niti je znao da je kod nas. Ni susjedi. Samo je policija to znala. Sutradan su nam donijeli sudsku odluku da je odbijena zabrana prilaska koju su zatražili od suda. Obje smo plakale. Nizama nije imala kome više da se obrati za pomoć – muči se Zijada da ispriča istinu.
Je li sutkinja Lejla Numanović, koja je odbila da zabrani Sulejmanoviću da prilazi Nizami, donijela dobru odluku ili mu je olakšala ubojstva, predmet je istrage. Iako je šefica Suda u Gradačcu odbijanje zahtjeva pravdala nedostatkom dokaza, jer Nizama nije željela dati iskaz budući da se, kako je izjavila za zapisnik, bojala za sebe i za dijete, iz zakona proizlazi da dokaza ni ne treba biti.
Kako bilo, zahtjev policije s kojim se složila i Nizama je odbijen. Sulejmanoviću je put bio slobodan.
– Bio je uvjeren da je kod sestre i nas je zvao, ali rekli smo mu da nije ovdje. Trebalo je da odem na posao u Italiju, ali ostao sam dok ne dođe Nizamin otac. Jednom sam blefirao i rekao mu da uđe u kuću i sam pogleda je li unutra.
“Vjerujem ti, ona je kod sestre“, rekao je i otišao. To ga je uvjerilo da mi ne znamo gdje je Nizama. Rekli smo mu da samo njen otac zna gdje je, da ju je sakrio. U četvrtak uvečer sam otišao za Italiju.
Ujutro me u deset do osam nazvao i pitao kad će doći otac, da sjednu njih troje i popričaju. Rekao sam mu da dolazi to veče i nek‘ sutra dođe kod mene na zajednički ručak. Sat vremena kasnije došao je na vrata i počeo je najgori dan u našim životima“, rekao je Nizamin tetak Samir za Jutarnji.
Posljednje jutro s Nizamom ožiljak je koji Zijadi nikad neće zacijeliti.
– Kao da smo napokon prestali da se bojimo jer je to bila zadnja noć u strahu, uvečer dolazi Nizamin otac i sve će se riješiti. Tu smo noć hodale od prozora do prozora, do pola pet smo bile budne, gledale smo hoćemo li ga vidjeti. Ne znaš kad će pokucati. Koju god sjenku vidimo, mi vidimo njega. Okupala je bebu, oprala sebi kosu, djelovala je opuštenije.
Čekala je oca. Rekla mi je: „Ti ćeš nam ujutro kupiti neko meso da pravimo ručak. Nećeš ti, tetka, kuhati, ja ću napraviti sve što voli moj tata“. I onda, kad smo se probudile, odahnule smo, zadnja noć je prošla. Ona je ostala malo duže u krevetu. Njoj sam pristavila kavu, sebi čaj, bebi sam kuhala juhu. Nizama joj je donijela lijek.
Pogledala sam kroz kuhinjski prozor i vidjela njega kako trči prema kući. Samo sam joj rekla: „Nermin“. Ona je pitala: „Što ćemo sad, tetka?“. Dok je on lupao na vrata, ona je ušla u sobu kod mog sina i zaključala vrata. Pucao je u ulazna vrata, ispalio četiri, pet metaka, policija je pronašla čahure, nije uspio da uđe.
Šakama je razvalio staklenu stijnu s terase, sav se raskrvario i ušao u kuću. Zvala sam upomoć, ali ko će mu prići? I neki radnici su bili tu, napolju, kad je pucao, razbježali su se. Ušao je, prislonio mi pištolj uz glavu i pitao: „Gdje je?“. Dijete je zaplakalo, čuo je i krenuo prema sobi.
Pucao je u bravu i nije mogao ući. Vratio se na terasu i ušao kroz staklena vrata. Sina mi je istjerao iz sobe. Sva sreća da je sin uzeo telefon i pozvala sam policiju. Nizama nije htjela iz sobe, on je uzeo bebu, izašao je. Tad je sišla i ona, prepirali su se. Sve je to trajalo, policije nije bilo niotkud. Nizama je plakala, vikala.
U mojoj je kući nije tukao, krv je bila njegova, a bila je po cijeloj kući. Gledala je u mene i rekla: „Pomozi mi, tetka“. Nikad to neću zaboraviti. Rekla sam joj: „Ne idi nikud, bježi za tetkom“. Nedim je krenuo prema njoj jer je molila pomoć.
Nermin, koji je s bebom stajao kod auta na putu, počeo je pucati i pogodio ga s dva metka. Kad je Nedim pao, Nizama je sjela u auto, da ne bi nastavio pucati. Netko od susjeda je pozvao Hitnu pomoć. I oni su došli, ukrcali ranjenog Nedima, policije još nije bilo – miješaju se očaj, tuga i bijes u Zijadinu glasu.
– Nema tko u Gradačcu nije uvjeren da se policija bojala Sulejmanovića te je zato oklijevala. Nisu stigli spasiti Nizamu i još dvoje ubijenih, prošlo je nevjerojatnih više od tri sata prije nego što su ga opkolili specijalci koji su u međuvremenu stigli.
Ubio se. Zijadu su, kad ih je nazvala rekavši da je Sulejmanović naoružan provalio, da joj je pištolj držao prislonjen na glavu, da joj je upucao sina, ispitivali, kaže, koje je ona godište, ime oca – govori Zijada i odsutno kima glavom.
Dodala je da kada vrati film unatrag pomisli da je Nermin mogao sve ih ubiti, uključujuči i bebu.
– A policiji je trebala 21 minuta da dođe. Od naše je kuće do policijske stanice nekoliko kilometara. Kad ga je prijavila jer ju je prebio, jedan ju je policajac pitao: „Vi ste znali tko je on, zašto ste se petljali s njim?“. Stradala je zbog tuđih pogreški. Što sad vrijedi da mene po pet, šest sati ispituju u policiji? Trebalo je da rade svoj posao kad je trebalo. Pred moju su kuću, kad mi je dijete ranjeno, a rođaku i bebu je odveo manijak, došla četiri policajca. Četiri! I to izlaze iz auta i šetaju kao da dolaze na kavu i pitaju me što se dogodilo!? A vide da odlazi Hitna. I moj sin danas nije dobro. Ne spava, ne može biti među ljudima. Dolaze ljudi u žalosti, a opet je tu i radost jer je Nedim preživio“, ispričala je Zijada.
Dok je ona bila u bolnici sa sinom, Sulejmanović je isprebijao Nizamu, pucao joj u glavu i ubio još dvoje ljudi, ranio ženu. U 10.33 sati zvao je Zijadu.
– Vjerojatno da čujem njezin vrisak. Napisao mi je: „Kučko, zašto se ne javiš?“. Zvao je i njenu bolesnu majku da sluša kćerku kako vrišti i preklinje za svoj i život svog djeteta – zaključila je tetka ubijene Nizame za Jutarnji list.