Koze brste travu, korov, grmlje i mlade izbojke. Na kamenitim i teško pristupačnim terenima, gdje je čišćenje strojevima nemoguće, mogu smanjivati količinu makije, niskog raslinja i trave što tijekom dugih sušnih razdoblja postaje gorivo za požare.
Dok se Dalmacija ponovno suočava s katastrofalnim požarima, pitanje protupožarne zaštite sve se više pomiče s gašenja na prevenciju. Kako smanjiti količinu gorivog materijala prije nego što se pojavi iskra koja će ga zapaliti? Jedan od mogućih odgovora možda se krije u tradicionalnom načinu održavanja krša, odnosno tradicionalnoj kontroliranoj ispaši koza.
Koze brste travu, korov, grmlje i mlade izbojke. Na kamenitim i teško pristupačnim terenima, gdje je čišćenje strojevima nemoguće, mogu smanjivati količinu makije, niskog raslinja i trave što tijekom dugih sušnih razdoblja postaje gorivo za požare.
Priča o kozama na dalmatinskom kršu ima i povijesnu dimenziju. Godine 1954. tadašnje jugoslavenske vlasti donijele su propise kojima se praktički zabranjivalo držanje i ispaša koza. Mjera je bila dio tadašnje politike zaštite šuma, jer se smatralo da koze prekomjernim brštenjem uništavaju šumsku vegetaciju i otežavaju obnovu šuma. Koze su tada praktično nestale u Dalmaciji i više se nikada nisu obnovile u tolikom broju, piše Slobodna Dalmacija
Nestankom koza iz mnogih kraških područja nestao je i tradicionalni način održavanja vegetacije. Međutim, bilo bi pogrešno današnju gustu makiju pripisati isključivo toj zabrani. Na današnji izgled krajolika utjecali su i napuštanje poljoprivrede, depopulacija ruralnih područja, promjene korištenja zemljišta te klimatske promjene.