Generacija 1978./1979. livanjske Gimnazije nije bila samo skup učenika u tri razreda. Bila je to mala zajednica mladih ljudi koju je povezivalo vrijeme, mjesto i osjećaj da zajedno prolaze kroz najljepše, ali i najosjetljivije godine života.
Svi smo dobili čvrstu podlogu za daljnje školovanje i krenuli svojim putevima, najčešće prema fakultetima diljem domovine. Rijetki su tada razmišljali o odlasku u inozemstvo, iako su mnogi već tada znali što znači rastanak, jer su roditelji bili gastarbajteri.
Danas, s odmakom od gotovo pola stoljeća, možemo mirne duše reći i potpisati: bila je to jedna od onih generacija koje se pamte. Ne zbog titula i diploma, iako ih nije nedostajalo, nego zbog ljudi. Zbog dobrote, empatije i prijateljstva koje je ostalo sačuvano unatoč godinama, udaljenostima i životnim lomovima.
Prošli smo dugačak radni vijek, postali učitelji i profesori, liječnici, glazbenici, inženjeri, činovnici, ravnatelji i gospodarstvenici. Postali smo stručnjaci, ali prije svega ostali ljudi.
I premda brojke govore da je ova generacija iznjedrila liječnike, znanstvenike, farmaceute i profesore, sve to danas blijedi pred jednom jednostavnom istinom zajedno smo odrasli.
Posebno mjesto u toj priči ima Verenko. Onaj koji ne odustaje. Koji zove, podsjeća, povezuje gradove i ljude, i koji nas iznova okuplja. Zahvaljujući njemu, ponovno smo se našli, pogledali u oči i prepoznali jedni druge iako su se lica promijenila, osmijesi su ostali isti.
Okuplja nas se manje nego nekada. Život je mnoge raznio na sve strane svijeta, a neke, nažalost, zauvijek odnio. Ipak, svaki put je s nama barem jedna razrednica, simbol vremena u kojem smo učili više od gradiva.
Na fotografiji je razrednica Mersija Gasal, profesorica latinskog i francuskog jezika, čiji glas i danas odzvanja u sjećanjima mnogih.
Sjećanja se vraćaju i na maturalnu večer u Baškoj Vodi, svečane haljine zakopčane do grla, odijela u kojima smo se osjećali odraslo, i srce koje je tuklo jače nego ikad. Bili smo mladi, pomalo nesigurni, ali puni snova. Nismo znali kamo ćemo stići, ali smo znali da pripadamo jedni drugima.
Svaki susret završi istim obećanjem vidjet ćemo se češće. I svaki put vrijeme učini svoje pa se godine opet neprimjetno ušuljaju između dva okupljanja.
Posljednji put smo se vidjeli prije dvije godine, obilježavajući 45 godina mature.
Prisjetili smo se i onih kojih više nema. Njihova imena izgovaramo tiho, s poštovanjem, jer su zauvijek dio naše priče. Na pitanje o srednjoškolskim ljubavima samo se nasmijemo. „Što je to ljubav?“ i svatko u sebi vrati neku davnu simpatiju, neki pogled na hodniku, neko pismo koje se nikada nije poslalo.
Livno se promijenilo, kažu. Ali dok stojimo ispred škole i ponovno se fotografiramo, shvaćamo da se ono najvažnije nije promijenilo u nama.
Te večeri nismo bili ni umorni, ni ostarjeli, ni obilježeni ratom i godinama. Bili smo samo prijatelji. Ponovno mladi. Ponovno zajedno.
Večer je potrajala dugo, ispunjena smijehom, zagrljajima i sjetom. Svi smo otišli s istim pitanjem u srcu: kada ćemo se opet okupiti?
WhatsApp grupa, s dvadesetak članova, zasad čuva tu povezanost, razmjenjuju se slike i riječi koje nas vraćaju u mladost, često uz smijeh i poneki „analgetik“.
I dok se svake godine ispred Gimnazije Livno snima zajednička fotografija, postaje jasno da to nije samo uspomena, nego dokaz da vrijeme može uzeti mnogo toga – ali ne i osjećaj pripadnosti. Ova generacija to iznova potvrđuje: zajedništvom, zahvalnošću i trajnom ljubavlju prema gradu i školi iz koje je sve počelo.
Želimir Čečura
