U rujnu se prisjećamo velikana hrvatskog filma, redatelja Zorana Tadića, rođenog 2. rujna 1941. u Livnu, a preminulog 9. rujna 2007. u Zagrebu. Njegovo ime zauzima posebno mjesto u povijesti domaće kinematografije, a opus koji je ostavio iza sebe i danas služi kao inspiracija i putokaz mlađim generacijama filmskih stvaratelja.
Tadić je rano djetinjstvo proveo u rodnom Livnu, a od 1943. živio je u Zagrebu, gdje je i studirao komparativnu književnost i filozofiju. U film je ušao najprije kao kritičar i publicist, da bi krajem šezdesetih zakoračio i u svijet režije kratkih filmova i dokumentaraca.
Prvi veliki iskorak u igranom filmu napravio je 1981. godine s filmom „Ritam zločina“, trilerom snimljenim prema priči Pavla Pavličića. Film je odmah prepoznat i u zemlji i u inozemstvu kao djelo koje nudi spoj žanrovske napetosti i duboke socijalne refleksije.
Slijedili su filmovi „Treći ključ“ (1983.), „San o ruži“ (1986.), „Osuđeni“ (1987.), „Čovjek koji je volio sprovode“ (1989.), „Orao“ (1990.) i „Treća žena“ (1997.). U njima je Tadić uvijek naglašavao egzistencijalne dileme običnog čovjeka, atmosferu tjeskobe i neizvjesnosti, kao i složen odnos između pojedinca i društva.
Osim igranog filma, Tadić se istaknuo i dokumentarcima u kojima je s osobitom pažnjom prikazivao život na marginama – od kamenjara Dalmatinske zagore do sudbina ljudi izvan reflektora velikih gradova. Time je dao glas onima koje se često previđa, a istodobno stvorio autentičan mozaik društvene stvarnosti.
Od 1990. bio je predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a 2004. postao je redoviti profesor. Mnoge današnje generacije redatelja upravo njega ističu kao važnog mentora i uzor. Tadić je također pisao o filmu i kulturi, a njegovi eseji i ogledi svjedoče o širini interesa i dubini promišljanja.
Iako je preminuo prije osamnaest godina, Zoran Tadić i danas ostaje jedno od ključnih imena hrvatske kinematografije. Njegov rad pokazuje da film može biti više od zabave – on je i sredstvo preispitivanja društva, etike i samog čovjeka.
Za kulturnu scenu Livna, ali i šire regije, Tadićevo ime predstavlja podsjetnik da veliki umjetnici mogu poteknuti i iz malih sredina te svojim radom nadmašiti granice vremena i prostora.