Pred povijesnu utakmicu Bosne i Hercegovine protiv Sjedinjenih Američkih Država, utakmicu u kojoj bi reprezentacija BiH trebala pokazati samopouzdanje, državno dostojanstvo i vjeru u sebe, iz Sarajeva dolazi prizor koji otvara neugodno pitanje: što se događa s bošnjačkim narodom?
Na Baščaršiji, Starom Mostu i u kasarni Butmir nastupio je Mehter, vojni orkestar Ministarstva narodne odbrane Republike Turske. Turska objava govori o izvođenju “vrijednih djela iz naše historije” i zahvaljuje “prijateljima i braći iz Bosne i Hercegovine” koji su nastup ispratili s oduševljenjem.
Tu nastaje apsurd.
Mehter nije običan folklorni ansambl. To nije tamburaški sastav, kulturno društvo, zbor ili simpatični turistički performans. Mehter je povijesno osmanski vojni orkestar. Njegova funkcija nije bila samo glazbena, nego vojna, imperijalna i psihološka. On je pratio vojsku, označavao moć Carstva, dizao moral osmanskim trupama i širio strah među protivnicima.
Drugim riječima, riječ je o simbolu jednog carstva koje je stoljećima vladalo Bosnom i Hercegovinom.
Zato je prizor koloniziranog naroda koji s oduševljenjem pozdravlja vojni ansambl nekadašnjeg carskog gospodara politički i psihološki bizaran. Može se razumjeti kulturna bliskost, vjerska povezanost, povijesni trag, diplomacija i prijateljstvo s Turskom. Ali jedno je kulturna suradnja, a drugo je slavljenje vojno-imperijalne simbolike kao vlastite povijesne radosti.
Zamislimo da u Alžiru francuski vojni orkestar paradira simbolima kolonijalne Francuske, a Alžirci oduševljeno plješću. Zamislimo Indijce koji s nacionalnim zanosom slave britanski imperijalni vojni orkestar. Zamislimo Irce koji kao vrhunac vlastitog identiteta dočekuju simboliku britanske okupacijske sile. Takvi prizori bili bi doživljeni kao duboko ponižavajući, a ne kao kulturni spektakl.
Ali u Bosni i Hercegovini, izgleda, sve može. Čak i to da se vojni orkestar nekadašnjeg imperija predstavi kao nešto što treba buditi oduševljenje.
To nije pitanje mržnje prema Turskoj. Turska ima pravo njegovati svoju tradiciju. Mehter je dio turske povijesti i turskog državnog identiteta. Problem nastaje kada Bošnjaci, umjesto da grade vlastito samopouzdanje, vlastitu državnost i vlastiti moderni identitet, počnu tuđu imperijalnu simboliku doživljavati kao vlastitu potvrdu.
U tome je opasnost.
Jer narod koji ne zna razlikovati prijateljstvo od podaništva, tradiciju od kolonijalne memorije i kulturnu suradnju od simboličkog samoponiženja, teško može izgraditi političku zrelost.
A sve se to događa baš u trenutku kada reprezentacija BiH izlazi pred Ameriku. Umjesto da javni prostor šalje poruku samopouzdanja, samostalnosti i vjere u vlastitu snagu, šalje se poruka povratka pod tuđi simbolički kišobran. Kao da se ni u nogomet ne može krenuti bez velikog brata, zastave s druge strane i vojnog bubnja nekadašnjeg carstva.
To može obeshrabriti i reprezentaciju, barem simbolički. Jer Zmajevi ne idu igrati za osmansku nostalgiju, za tuđe carstvo, ni za bilo čiju geopolitičku romansu. Idu igrati za Bosnu i Hercegovinu. Za zemlju u kojoj su rođeni, za dres koji nose i za ljude koji u njih gledaju kao u vlastitu reprezentaciju, a ne kao produžetak tuđih povijesnih ambicija.
Zato s ovakvim stvarima treba prestati.
Bosni i Hercegovini ne treba povratak u imaginarni osmanski dekor. Ne treba joj vojna koreografija tuđeg carstva. Ne treba joj kultura podaništva, makar bila upakirana u bubnjeve, zastave i diplomatske osmijehe.
Bošnjacima treba moderno nacionalno samopoštovanje. Treba im identitet koji nije naslonjen na nostalgiju za carstvom koje ih je nekoć držalo pod svojom vlašću. Treba im svijest da prijateljstvo s Turskom ne znači glumiti tursku provinciju.
I baš zato je ova scena važna. Ona nije samo folklorni događaj. Ona je ogledalo.
A pitanje koje iz tog ogledala izlazi neugodno je, ali nužno:
Što se događa s bošnjačkim narodom kada mu vojni orkestar nekadašnjeg imperija izgleda kao bratski zagrljaj, a ne kao podsjetnik na vlastitu povijesnu neslobodu?
Pred utakmicu s Amerikom BiH treba hrabrost, koncentraciju i dostojanstvo. Treba Zmajeve, a ne mehterski kolonijalni refren. Treba vjeru u sebe, a ne aplauz tuđem carstvu.
Vrijeme je da se s tim prestane. Turska je osim toga imala šansu i na Balkanu i na SP. Otišli su kući. Neka su. Vrijeme je da im to i vi kažete.
Najljepše savjetujemo. U interesu je svih nas.