Sad već umirovljenici, a školske godine 1969./1970. maturanti Ekonomske škole u Livnu, ponekad prepričavajući davne školske dane, pa spominju i svoju maturantsku ekskurziju.
Rado ističu kako im je ostala u nezaboravnom sjećanju ta hrabra ekskurzija. Na put je krenulo devetnaest učenica i jedan učenik. Imala je cilj posjetiti velike gradove srednje Europe.
Po cijeni koštanja bila je prihvatljivija od onih ekskurzije koje su turističke agencije nudile po Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Francuskoj.
Razrednik je uzalud tražio da direktorica škole, u čijoj je nemilosti bio, jer je u školu donosio Hrvatski tjednik, odobri da kao pratnja putuje i jedna profesorica, ili netko od učeničkih roditelja.
Kada je prezentirao ciljeve ekskurzije, razrednik IV. B odjela je uživao povjerenje i učenika i njihovih roditelja, ali ne i direktorice škole.
Bio je uvjeren da su se direktorica i njen, u školi okupljeni rodbinski guberski klan, nadali da će ekskurzija doživjeti neuspjeh i da će Ukromir zbog njenog kraha izgubiti i radno mjesto i doživjeti i druge posljedice.
To je i željela, jer se nije nadala da će taj razrednik, koji je prije toga radio u gimnaziji u Višegradu, upotrebljavati govorni izraz zagrebačke lingvističke škole, da će čitati nekakav mnogima nepoželjni tjednik, a k tomu biti navijač Nogometnog kluba Dinamo.
Pored rodbinskog klana direktorica je nastojala i uveliko uspjela da u školi radi nastavni kadar školovan u Novom Sadu, Nišu i Beogradu, a razrednik IV.B odjela to nije bio.
K tomu je isticao da je ljubitelj pjesama Vice Vukova, Ive Robića, Miše Kovača, Tereze Kesovije,..
Otjerala je ona iz škole nepoželjne joj kadrove: Dubrovčanina Velimira Laznibata, Antu Šolu i Ljubana Kraljevića. Nije joj bila briga ni profesorica Muvehida Hodžić, koja je stanovala u klupskim prostorijama Nogometnog kluba Troglav. Nije joj priredila oproštaj, kada se odselila u Omiš.
U školu je bila dovela tri apsolventa, tri Crnogorca, pa stanovali u školi. I direktorica je pretvorila dio škole u trosoban stan. Uživala je povjerenje „Opštinskog komiteta“, jer je uspješno odvela jednu omladinsku brigadu u Crnu Goru i ne samo zbog toga.
Bila je rodica i ‘sekretara Opštinskog komiteta SKJ’ i uživala simpatije predjsednika Socijalističkog saveza.
Govorilo se: „Školovana i sposobna“. Nikome tada nije bio trun u oku to što su tri srednje škole imale direktore iz livanjskih u ratu stradalih sela. Toleriralo se to, iako se uveliko govorilo o nacionalnim paritetima.
U Livnu je tada carevao unitarizam i hegemonizam, posebno u redovima Saveza komunista Jugoslavije. U ‘narodnoj miliciji’ od sedamdeset milicajaca bio je jedan Musliman i dva Hrvata.
U velikom autoprijevoznom poduzeću odjednom je ispite za KV vozače polagalo 66 vozača iz podobnih sela i mjesta i među njima je bio jedan Musliman iz Livna.
Krenuli maturanti na put i nije im direktorica poželjela sretno putovanje. Stigli maturanti u Split i nekoliko sati šetali Splitom, pa uvečer putovali vlakom.
Prvom putovanju vlakom veselilo se 19 maturantica i maturant Nikola Vujičić. Put ih vodio do Zagreba, Beča, Praga, Budimpešte, Beograda i Sarajeva.
U Zagreb su, boravili od jutra do večeri. U Studentskom centru su i ručali i večerali, a i susreli veći broj livanjskih studenata. Tog dana su vidjeli i katedralu i Crkvu Svetog Marka, a i onu na Cvjetnom trgu, i nekadašnju džamiju što ju gradio Ivan Meštrović. Odmarali su se i na Zrinjevcu i na Tomislavcu. pa uvečer krenuli vlakom za Beč.
U Beču su tražili dobar smještaj. Nuđeno nekoliko jeftinijih, a razrednik tražio skuplji smještaj. Tražili su i našli ga u bečkom katoličkom Holping hausu.
Nepuna četiri dana boravka u Beču su bila uzbudljiva i ostala su im u nezaboravnom sjećanju. Obilne doručke, kakve u životu nikad nisu imali, servirale su im pomoćne kuharice iz Hercegovine i Janja iz Tuzle. Kolačima ih častila glavna kuharica. Po četvero je spavalo po sobama. U svakoj je na zidu bio križ razapetog Isusa Krista.
Obilazeći carski ljetni i zimski dvorac, Belwedere i njegov park, velebne bečke građevine okićene kamenim figurama i trgove okićene, spomenicima, rakošne velike crkve, odaje ljetnog i zimskog carskog dvorca, park u Schoennnbrunu doživjeli su raskoš carskog grada i raskoš carskih odaja.
Bili su i u Crkvi Svetog Stjepana, u kojoj su vidjeli grbove Hrvatske i Bosne i saznali da je građena novcima tih država. U raskošnom carskom schoennbruškomom parku su se svi za jedan schiling izvagali i smijali se učenici razrednikovoj domišljatosti da vagu drži pritisnutom dok se svi ne izvažu.
Dok su razgledali zgradu Bečke opere, blizu učenika stajala lijepa mlada djevojka i vidno bilo da ih slušala. Pitao ju razrednik govori li hrvatski, a ona odgovorila da je iz Gradišća, da je austrijska landberška Hrvatica. Pozdravljale je maturantice dlanom o dlan, a ona bila ganuta, pa suzu obrisala.
Razrednik im htio priuštiti trenutke posebne zabave, pa ih odveo u Prater. Urnebes su doživjeli u Prateru, jer su maturantice od mnogih ponuda: od vrtuljaka, ogromnog vrtuljak kola sa kabinama, od vožnje u autima koji su se sudarali, od kuća bajki i čarolija, od kuća s labirint ogledalima, od kuća u kojima su gledatelje zabavljale dresirane životinje, izabrale kuću straha.
Po dvoje, po troje sjedalo u vagončiće i vagončići najprije jurili niz strminu. Izgledalo da će udariti u debela okovana vrata, a ona se u zadnji tren otvarala i vagončići su upadali u mrak.
Trenutak potom palilo se crveno svjetlo i osvijetlilo dželata sa sjekirom. Usmjerio se vagončić prema dželat koji mlatara sjekirom, pa skretenu i izbjegao dželata.
Potom prema njima razjapljenih usta išao veliki medvjed, pa ogromna ptičurina sova, a u posljednjim iznenađenjima planula vatra. Bilo je i vukova i režanja pasa, a potom mrak i nekakvi vlažni dodiri po licu. Skoro svi su kričali i rukama prikrivali oči. Straha i strave bilo na pretek.
Sve to popratili maturanti okupani suzama. Izišli na svjetlo dana. Grilile se i plakale neke učenice, a tješile ih Esma Seferćehaić i Zdravka Mostarac.
Posve blijede bile Bahra Torlak i Jaka Sučić. Ispričavao se svima razrednik, jer je i on sve to prvi put doživio. Poslije kuće straha hrabra Sonja Bulić je htjela sjesti i na stazu vratolomija, ali joj nije dozvoljeno.
Kad su se udaljavali iz Pratera čulo se: „Nikad više u ovu grozotu.“ Jedina koja nije bila u suzama bila je učenica Milena Mamić, jer je na samom početku jurećeg vagončića oči zatvorila i ništa nije vidjela.
U Prateru je razrednik po niskim cijenama nabavio i čehoslovačke krune i mađarske forinte i iz ranijih putovanja znao da će učenici uživati u obilju.
Vraćajući se iz Pratera vesela Hasna Huskić je u tramvaju nasmijala dvije bečke djevojčice, a njihova mama joj darovala čokoladu. Sretno su se vratili na spavanje, pa su jutarnjim vlakom putovali prema Pragu.
Kada su prošli granično pretresanje zadovoljno su i pjevali i smijali se veseli Livnjani. Sretno su stigli u glavni grad ČSSR i u turističkoj kolodvorskoj turističkoj agenciji sreli Čehinju koja govori hrvatski.
Telefonski je zvala jedan hotel i dala im adresu. Rekla razrednuku da ih najavila kao francuske učenike. Učenicima je razrednik rekao da ispred hotelske recepcije bilo što govore na francuskom.
Recepcionaru se i razrednik na francuskom jeziku i prije nego je dao pasoše, nagradio je recepcionera s 500 kruna.
Simpastični Čeh uzeo napojnicu, a kada je vidio crvene jugoslavenske pasoše, uhvatio se za glavu, jer u turisti iz Jugoslavije nisu bili poželjni u češkim hotelima.
Bilo je to samo vrijeme poslije invazije sovjetskih trupa na Čehoslovačku. Jugoslavenska politika je oštro osudila invaziju, a i sama je strepila od diktatora Brežnjeva i moskovske agresorske politike.
Razrednik se snašao pa recepcionaru dao još 500 kruna. Recepcionar na trenutak otišao, pa se vratio. Vratio pasoše. Skrivečki su maturanti dobili dvokrevetne sobe.
Osoblje je iskazalo veliku radost, jer Jugoslaveni nisu bili u zagrljaju komunističkog Sovjetskog Saveza. Radovali su se i vrećicama u kojima je bio kakao, a i dobivenim žvakaćim gumama.
Na Vaclavskom namjestju, na praškom glavnom trgu, na onom mjestu gdje se u znak prosvjeda protiv agresije na domovinu spalio domoljubni student Jan Palah, nije im bilo dopušteno fotografirati se. U blizini su stajale tri trojke milicije. U blizini je bio čeki nacionalni muzej. Bio je išaran rupama metaka, jer su okupacijske jedinice tu vodile borbe.
Dugo su maturanti razgledali Prag, bili u Zlatnoj ulički, bili pred crkvom na čijem tornju otkucava sat i iz njega se pojavljuju figure svetaca. Bili su na mostovima Vltave, a posjetili su i Hračane i crkvu Svete Lorete.
Slušali su kako na tornju te crkve pjevaju usklađena zvona i saznali legendu o majci kojoj su djeca umirala, koja je za svako umrlo dijete kupovala zvono, a kad je umrlo posljednje dvanaesto dijete, zvona su sama zapjevala.
Livanjski učenici su tvrdili da je melodija pjesme istovjetna crkvenoj katoličkoj pjesmi Zdravo djevo ti milosti puna, pjesmi poznatijoj po refrenu Zdravo Djevo kraljice Hrvata. (Znale su neke učenice i ime dubrovačkog svećenika koji je komponirao tu pjesmu i kojeg su partizani zbog te pjesme strijeljali na otoku Aksi).
U Pragu je zubobolja ulovila Jaku Sučić, a izliječili je u Sveučilišnoj praškoj klinici.
Poslije svima dragog Praga stigli su maturanti u Bratislavu i nekoliko sati čekali vlak za Budimpeštu. S udaljenosti su gledali veliku tvrđavu na brdu i saznali da je to tvrđava nekadašnjeg Požun grada.
Stigli su i u veliku Budimpeštu. Prelazili su veliki most okićen skulpturama lavova koji nisu imali jezike. Šetali su Budimpeštom i bili razočarani kako im je bio loš ručak u studentskoj menzi. Loša je bila i večera u restoranu jednog konačišta. Poslije ručka su kupovali sendviče.
Budimpeštu, tj. Peštu i Budim pokazivao im vodič. Podsjetio ih razrednik da moćni Dunav povezuje više velikih europskig gradova. Pričao im legende o prodorima azijskih naroda i legendu o grobu Džingis-kana.
Legenda kaže da su Mongoli bili iskopali novo korito za Dunav, skrenuli tok Dunava, a radi toga da bi iskopali grob Džingis kanu. Kada su ga pokopali ponovno su vratili Dunav u staro korito.
Pričao im razrednik i o Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu i o mađarizaciji Hrvatske, a i o tome da je hrvatski ban Josip Jelačić 1848. godine pod Bečom porazio ekspanzionističku mađarsku buržoasku vojsku i da je kao pobjednik projahao Budimpeštom.
Spomenuo je učenicima da je u Budimu studirao dr. Ante Starčević, da su se u Budimu školovali bosanski franjevci, a među njima i livanjski franjevac fra Anđeo Kaić.
Kada su učenici putovali od Budimpešte prema Novom Sadu, orila se pjesma u kupeima putničkog jugoslavenskog vlaka. Pjevale su i rukometašice nekog novosadskog kluba i pohvalile skladno pjevanje mladih Livnjanki. U Beogradu se boravilo tek pola dana i boravilo samo na Kalamegdanu.
Vlakom se nastavilo putovati prema Sarajevu. U sarajevskom Ferijalnom domu već su se svi osjećali kao kod kuće. Nije bilo straha da će netko zalutati.
Nakon šetnje uz Miljacku, zadržavanju uz mostove, posebnog onog gdje je Gavrilo Princip ubio nasljednika carskog prijestolja princa Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, stiglo se na Baščaršiju. Tog dana za ručak su bili baščaršijski teleći ćevapi.
Nakon naporne četverosatne vožnje autobusom kroz lašvansku dolinu i bugojansku šumu Drežnicu uslijedio je pozdrav ponosnom malom Kupresu i Kupreškoj visoravni. Pjesmom se slavio povratak u Livno.
Pjevalo se i ispred Ekonomske škole i na Trgu Kralja Tomislava. Grlili učenici one koji su ih dočekali. Na dočeku nikoga nije bilo od profesora njihove škole, a nije bilo ni direktorice…
Branko Penjak
