Dok se u Frankfurtu, Beču, Torontu ili Zagrebu pune sale, svira tamburica i pjevaju gange do kasno u noć, negdje u Livnu, Tomislavgradu ili na Kupresu ostaju tihe, poluprazne kuće. Još jedna “Livanjska noć”, još jedna večer nostalgije, zagrljaja i obećanja kako se „nikad ne zaboravlja rodni kraj“. Tako je bilo i sinoć na 28. livanjskoj noći u Zagrebu, u restoranu Gastro Globus – pjesma, zastave, stari prijatelji, priče o djetinjstvu i obavezna rečenica: „Jednog dana se vraćamo.“
Te večeri redovito imaju i plemenitu notu. Skupljaju se donacije, pomaže se školama, bolnici, sportskim klubovima, crkvi, nekome tko je u potrebi. No sve češće se postavlja tiho, neugodno pitanje – gdje ta pomoć zapravo završi? Koliko je stvarno vidljiva u Livnu, u selima oko Tomislavgrada ili na kupreškim visoravnima? I još važnije: gdje su svi ti ljudi koji za stolom brišu suze kad se zapjeva „Moj Ivane“, a sutra opet sjednu u avion za Njemačku ili Austriju?
Jer nostalgija je lijepa, ali život je tvrd.
Mnogi bi se možda i vratili. Neki imaju znanje, kapital, iskustvo, ideje. Pokrenuli bi obrt, farmu, malu tvornicu, turistički posao. Ali onda počinje ono poznato hercegovačko „ali“. Papiri, dozvole, natezanja po šalterima, čekanja, šutnje, pa nerijetko i ono najgore – mito i “preporuke”. Umjesto da općina kaže: evo ti zemljište, evo poticaj, evo podrška – samo pokreni nešto i zaposli ljude – povratnik često dobije zatvorena vrata. A institucije koje bi trebale pomoći, postanu prva prepreka.
I tako se snovi spakiraju nazad u kofer.
S druge strane, ima i onih koji vani ostaju iz sasvim drugih razloga. Ne zato što im je savršeno, nego jer je teško priznati da nije. Plaća možda veća, ali stanarina, režije, krediti i tempo života pojedu sve. Na kraju mjeseca ostane manje nego što bi ostalo kod kuće. Ali kako se vratiti i reći selu: „Nije Njemačka baš raj kakvim smo je zamišljali“? Lakše je šutjeti i jednom godišnje doći na godišnji s novim autom, nego priznati da je tuđina često samo skuplja verzija borbe.
Danas više nitko ne može reći da ne zna kako se živi vani. Internet je stigao i u najudaljeniji zaseok. Svi vide realnost – i sjaj i umor.
Zato te dijasporske večeri imaju dvostruko lice. S jedne strane ponos i zajedništvo. S druge, tihi podsjetnik da su mjesta iz kojih su ljudi otišli ostala bez mladosti, bez radne snage, bez budućnosti. Puna dvorana u Frankfurtu često znači prazna učionica u Livnu.
Možda je vrijeme da se, uz pjesmu i donacije, počne postavljati ozbiljnije pitanje: što konkretno možemo napraviti da se ljudi stvarno vrate? Manje folklora, više projekata. Manje simbolike, više sustavne podrške. Jer domovina se ne voli samo uspomenama – nego prilikama.
A dok se to ne dogodi, livanjske noći će i dalje biti najglasnije – daleko od Livna.
