Povijest nas uči da se narodi rijetko oporavljaju od gubitka vlastitog biološkog izvora.
.
Ono što proživljavamo danas s dramatičnim brojkama o egzodusu Hrvata iz Bosne i Hercegovine nije tek prolazna demografska kriza. To je, recimo to potpuno otvoreno i bez rukavica, kapitulacija jedne promašene, bezidejne i duboko sebične politike koja se vodila s obje strane Dinare.
.
Ako se ostvare crne prognoze demografa i broj Hrvata u BiH do 2035. godine zaista padne na kritičnih 200 tisuća, prisustvovat ćemo povijesnom presedanu: definitivnom zatvaranju najvećeg i najvažnijeg demografskog rezervoara u povijesti modernog hrvatskog naroda. Rezervoara koji je stoljećima, kroz sve ratove, kuge i seobe, krvlju i rađanjem spašavao i obnavljao samu Republiku Hrvatsku.
.
Zašto nam se ovo događa? Odgovor ne leži u “višoj sili” ili pukoj ekonomskoj privlačnosti Zapada. Krivci imaju svoja imena i prezimena, svoje fotelje i svoje političke mandate.
.
Prvi i izravni krivac je domaća politička elita u BiH, utaborena u strukturama koje desetljećima monopoliziraju hrvatsko pitanje.
.
Njihova strategija opstanka svela se na jeftini, prigodničarski nacionalizam i održavanje statusa quo u kojem se pod krinkom “borbe za vitalni nacionalni interes” zapravo branio isključivo vitalni interes vlastitih džepova, javnih poduzeća i stranačkih uhljeba.
.
Stvorili su društvo u kojem se bez stranačke iskaznice ne može dobiti ni posao čistačice, a kamoli perspektivna karijera. Dok su oni držali govore o opstojnosti na ognjištima, njihovi su sunarodnjaci pakirali kofere za München i Frankfurt. Mladim obiteljima ponudili su beznađe, korupciju i vječni politički konflikt s druga dva naroda – ambijent u kojem nitko normalan ne želi odgajati djecu.
.
Drugi, ništa manji krivac je službeni Zagreb. Od 2000. godine naovamo, hrvatska vanjska politika prema BiH lutala je od potpune ignorancije i izdaje, preko patroniziranja, pa sve do današnjeg birokratskog sljepila.
.
Zagreb je problem Hrvata u BiH tretirao kao humanitarno, a ne kao prvorazredno geopolitičko i strateško pitanje. Slale su se financijske injekcije, financirale se bolnice, crkve i kulturni domovi – što je u redu – ali se potpuno propustilo inzistirati na gospodarskoj održivosti i političkoj reformi. Umjesto jasne, tvrde strategije prema Sarajevu i međunarodnoj zajednici, Zagreb je prečesto pristajao na ulogu pasivnog promatrača dok su visoki predstavnici sjekli prava Hrvata, pretvarajući ih od konstitutivnog naroda u folklornu manjinu.
.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio je zadnji čavao u lijes. Podijeliti stotine tisuća domovnica bez ikakvog plana kako te ljude zadržati tamo gdje žive, značilo je samo jedno: dati im legalnu kartu za odlazak s rodne grude izravno u srce Europe, preskačući pritom samu Hrvatsku.
.
Posljedice ovog egzodusa bit će fatalne i za BiH i za samu Republiku Hrvatsku. S padom na 200 tisuća duša, Hrvati u BiH de facto prestaju biti faktor bez kojeg se ne može upravljati državom.
.
Daytonski sporazum postaje mrtvo slovo na papiru, a Hrvati se svode na statističku pogrešku i nacionalnu manjinu ovisnu o milostinji brojnijih naroda. To je kraj BiH kakvu poznajemo.
.
Hrvatska ima najdužu i najranjiviju granicu upravo s BiH. Pražnjenjem hrvatskih područja u Posavini, Središnjoj Bosni i dijelovima Hercegovine, stvara se ogroman demografski i sigurnosni vakuum. To više nije problem samo Hrvata u BiH, to postaje izravna ugroza za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Tko će kontrolirati te prostore u budućnosti?
.
Hrvatska bilježi stravične stope prirodnog pada i iseljavanja. Do sada nas je spašavao onaj biološki najsrodniji, hrvatski bazen iz BiH – preko 40 posto građana današnje Hrvatske ima tamošnje korijene. Kada taj izvor presahne, a upravo se gasi, Hrvatska gubi zadnju šansu za prirodnu demografsku obnovu.
.
Naša budućnost više neće ovisiti o povratku naših ljudi, nego o masovnom i trajnom uvozu radne snage iz Azije i Afrike, što će iz temelja promijeniti kulturni i društveni identitet ove zemlje.
.
Ono što su stoljećima čuvali franjevci, sablja i narodni dišpet, prepušteno je propadanju u svega tridesetak godina slobode i demokracije. Kada povijest bude sudila ovoj generaciji političara, nevoljko će morati zapisati: imali su sve karte u rukama, a izgubili su narod.
.
Zvonimir Despot