Od 2013. godine i zadnjeg popisa stanovništva Kupres, nekadašnji simbol života i zajedništva u planinskom srcu Bosne i Hercegovine, svjedoči nečemu tužnom – tihom, ali upornom odlasku svojih stanovnika. Danas, više nego ikada, čini se da ovaj kraj postaje grad duhova, a prazne kuće, zatvoreni prozori i prazne učionice svjedoče o realnosti koju nitko službeno ne želi priznati, a kamoli rješavati.
Gdje su nestali ljudi?
Odlaze cijele obitelji, mladi, radno sposobni ljudi – svi u potrazi za boljim sutra. Njemačka, Austrija, Irska – postale su novi domovi nekadašnjih Kuprešaka. Glavni razlozi? Posao, sigurnost, dostojanstven život. Na Kupresu, s druge strane, posao je rijetkost, a perspektiva – gotovo nepostojeća.
Šutnja politike i gospodarstva
Ono što najviše boli nije samo odlazak ljudi, već potpuni izostanak reakcije. Niti lokalna, niti županijska, niti državna politika nisu ponudile stvarna rješenja. O ekonomskim strategijama, investicijama ili programima za ostanak mladih – niti traga. Gospodarstvenici koji bi mogli pokrenuti inicijative, često su zaokupljeni svojim interesima ili jednostavno nemaju podršku da nešto promijene.
Kupres živi nekoliko mjeseci godišnje – zimi kad prorade skijališta, i ljeti kad se dijaspora vrati na odmor. Sve između – tišina. Mladi koji ostanu, bore se između želje da opstanu i stvarnosti koja im svakim danom poručuje da ovdje za njih nema mjesta.
Narod ispašta – i šuti
Najtužnije je što nitko ne preuzima odgovornost. Ne postoji javna rasprava, strategija ni ozbiljan pokušaj da se preokrene ovaj trend. Ostaje samo narod koji ispašta – oni koji su ostali bez djece, bez unuka, bez susjeda. Ostaju puste ulice, zarasle okućnice i osjećaj da je netko svjesno pustio Kupres niz vodu.
Kupres nije jedini u ovoj priči – ali je primjer. I dok se statistike pišu, a političke kampanje smišljaju na praznim temeljima, pravi život ovdje nestaje. Možda je vrijeme da se prestane šutjeti. Možda je vrijeme da netko upali svjetlo u ovom tunelu koji traje već više od desetljeća.
Pisao: R.P.
N24.ba