Kronika našega malog mista IX.

Zgudurena podno Bašajkovca, naša mala palančica pomalo glavinja u proljeće. Zimski san je završio, no to ne znači da su se svi i probudili.

Međedi zasigurno jesu, no stanovnici naše palanke već godinama glavinjaju bunovni, omađijani i pomalo retardirani.

I nije to stanje izolirano na području Livna, situacija je ista širom ove napaćene nam zemlje. Jer kako drugačije objasniti ovoliku nezainteresiranost, malokrvnost i opću anemiju na sve što nam se događa, nego činjenicom da smo panjine i kreteni.

Širom zemaljske kugle revolucije su se dizale za puno manje stvari od ovih što se nama događaju, narodi su ustajali i zbacivali jaram gospodara. I pticama na grani je jasno da mi imamo tri nacionalne mafije koje rade što hoće.

U isto to vrijeme tri naroda se kolju putem interneta pokušavajući da riješe pitanje Osmanlija, partizana, ustaša, četnika…

Narodi sa najmanjim plaćama u Europi, najskupljim namirnicama u regiji, tupe zube o Kotromaniću, ljiljanima, šahovnicama…

I uvjek pred izbore ojačaju međusobni dueli. Ma kako grubo zvučalo, preostaje jedino da se ograde tri tora te se smjestimo svatko u svoj, pa kako nam bude. Zajedno očito ne možemo.

Po brdima iznova niču ventilatori, za primjetiti je da su se udruge primirile, što bi ga značilo da su ili potkupljene ili im više nije zanimljivo očuvanje okoliša. Dugo je i trajala “ogorčena” borba.

Zaratilo je! Roka se nemilo. Dok je prvi tanker potegao ručnu u onom tjesnacu, gorivo je došlo na blizu tri markice. Što znači kruh naš svagdašnji će prijeći u nedjeljni, a o mesu da se ne govori. Biće da su Ameri potrefili u Iranu farmu prasića i telića pa u Bosni poskupilo duplo. Htjeli ne htjeli, moguće je ove godine da će mnogi postiti duže no što su planirali. I voziti se manje.

Hvala Bogu, dobro smo, bar se ne puca.

M. Konta