
Stojim na pragu novog života. Vrata su lagano odškrinuta i ne vidim u potpunosti što je iza njih, a rukom sam već stisnula kvaku.
Pretpostavljam da se unutra kriju svjetla novoga grada, novi ljudi, nepoznate ulice, drugo nebo i još neproživljene avanture.
Duboko udišem i osjećam neku toplinu tu iza leđa gdje stoje dobro poznate zidine koje čuvaju osamnaest godina mog života.
Okrećem se kako bih bacila posljednji pogled i u tom trenutku mi zastaje dah dok se promatramo, moje Livno i ja, dok mi ono pokazuje sve događaje koji su satkali nit mog života.
Vidim zaobilaznicu noću. Kraj redova uzdrtalih breza šeće se četveročlana obitelj; desetogodišnji dječak koji se udobno smjestio na ramenima svog oca dok mlađa sestra drži majčinu ruku i pokazuje krezubi radosni smješak, strpljivo čekajući svoj red na očevim ramenima.
Činilo joj se da odatle može vidjeti čitav svijet!
Sjedaju u baštu obližnjeg kafića, a ja posmatram samu sebe kako trčim za bratom u nadi da ću ga konačno uloviti, ali oduvijek je bio prebrz.
Mama i tata se smiju, upozoravajući nas da ne idemo daleko. Scena se mijenja, a naš osmijeh još odzvanja. Trg kralja Tomislava prekrivaju plave glatke pločice i pjenušave fontane koje prskaju radoznalu djecu, a spomenik idalje ponosno nadzire građane dok piju kave na terasama upijajući ljetno sunce. Nasred trga smo mama i ja.
Starija sam u ovoj slici, nekada svijetla kratka kosa sada je padala preko ramena u tamnim loknama. Mama me drži dok pokušavam svladati prve korake na rolama i hvata me dok nisam poljubila pod. Govorim joj da me pusti, mogu ja to, još jedan zalet i uspjet ću održati ravnotežu jednom za sva vremena. Oslobađam se njenog stiska i rolam se, rolam u sljedeću uspomenu.
Ovog puta sam u mutvaku kućice u Gornjem gradu čiji su sokaci, kako se priča, jedan cijeli muzej u kojem se dandanas vide osmanlijski i austrougarski tragovi.
Starija rodica me uzima za ruku i vodi u obližnju trgovinu dok me njena majka tjera iz mutvaka, koji je izgleda zabranjen za male djevojčice koje ga mogu spaliti do temelja samim tim što sjede i čekaju pečene kukuruze. Nas dvije se penjemo uskim ulicama, a ja se ne mogu nadiviti planinom pred nama. Tad sam čak mislila da će se svakog trena obrušiti na nas.
Bašajkovac se tada, kao i sada činio kao gigant koji danonoćno motri na grad, čuvajući njegove tajne. Tamo gore je Teber, mjesto koje pruža najbolji pogled na grad iz hladovine borića, a malo dalje od njega je i kula – Vujadinov ponos i vječna čuvarica grada koja stoljećima oduzima dah. Oduvijek sam se htjela popeti gore kao pravi alpinist, služeći se samo rukama, nogama i užetom, hvatajući se za te vrletne stijene uz pratnju Dumanovog stoljetnog žubora. Tad nisam znala da ću godinama poslije djelomično ostvariti san, samo na malo nesigurniji način.
Iako je proljeće bilo na pomolu, otvrdnulo tlo je još uvijek bilo u nemilosrdnom stisku zime, a vjetar šibao čitavim putem prema kuli.
Nakon boravka ondje izvjesno vrijeme tijekom kojeg smo snimili par fotografija i ispratili sunce na počinak, rođak i ja smo se odlučili spustiti strmijom rutom.
Malo dalje od velike kule stajala je mala kula, a ispod nje se protezao uski, kamenoviti procjep. Iako sam nakon spusta imala ogrebotine po rukama, vjetrom išibane obraze i pedeset smišljenih načina kako da budem bolja vjernica izvučem li se iz ovoga živa, osjećaj je bio neprocjenjiv.
Bistrica je ponijela taj trenutak sa sobom dok mi se kula smješkala odozgo. I sad se nasmiješim od same pomisli na to, a Livno me vodi dalje i odijeva u crvenu uniformu.
Zora je, a ja, marširajući zajedno s gradskim orkestrom sviram budnicu povodom Dana obrane Livna. Svaka nota se lomi i odjekuje starim ulicama, nošena vjetrom od Cincara preko krškog polja sve do Dinare.
Godinama poslije stojim na brdu naslonjena na auto i promatram zvjezdano nebo kojeg je najednom proparala zvijezda padalica. To je bio prvi put u mom životu da ju vidim. Pomislila sam kako mi to Livno daje još jednu stvar po kojoj ću ga pamtiti, a dalo mi ih je bezbroj, poput onog zlatnog doba zvanog srednja škola.
Tribine Srednje strukovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića vrve od učenika kada stignu proljetni sportski turniri. Dvorište odjekuje navijanjem, kukanjem o kontrolnima i diktatima, pričama o zabavi prošlog petka i dogovorima za idući. Vidim i sebe među stotinama lica, zakukuljena među prijateljicama. Smijemo se, padamo jedna preko druge i zagledamo dečke na terenu. Zvono zvoni i svi jurimo iz dvorišta s ruksacima na ramenima, željni kave nakon šest sati mozganja.
Upijam atmosferu prožetu mirom. Sunce je izmamilo van hrpe ljudi koji idu na posao, kavu ili u kupovinu. Žamor razgovora dopire iz trgovinica koje leže na svakom uglu, iz obližnjih pekara širi se miris svježih peciva, a Livno mi idalje priča, idalje mi pokazuje, pokazuje mi moj prvi skok u Sturbu.
Nakon dužeg oklijevanja bacam se s vrbe i voda me oblijeva ledenom ugodom te pobjedonosnim osjećajem. Rijeka me nosi godinama u budućnost, smješta me u kajak i vodi niz svoj tok. Snene vrbe me prate dok mi vrškovi prstiju paraju nemirnu površinu, a rodni kraj me grli i ne pušta.
U jednom treptaju oka nađoh se opet pred onim misterioznim vratima. Promatramo se Livno i ja. Tek sada vidim koliko mu prohujala povijest lijepo pristaje i spoznam koliko će mi nedostajati kada odem.
Okrećem se natrag prema vratima i širom ih otvaram, znajući da će me moj grad uvijek čekati raširenih ruku, uvijek nositi moju priču u svojim krškim njedrima kraj stotina drugih, jer ja sam dio njega, a on, neraskidivi dio mene. (istina.media)
Sarah Imamović/Livno