Prva sjednica Gradskog vijeća Livna kod česme Milošnik 1878. godine

U prvom redu sjede slijeva: 1. Niko Buro, 2. Mehmed-aga Džepar, 3. Šaban-beg, 4. Pavle Pavlović, 5. Zulfikar Džepar

U drugom redu sjede slijeva: 6. Ibrahim-aga Brkić, 7. Pašo Karabeg, 8. Abdulah-efendija, 9. satnik Vujičić, 10. Ali-aga Čizmić, 11. Bećir-beg Hamzalajbegović, 12. Đorđe Stanišić

U trećem redu stoje slijeva: 13. Niko Stanišić, 14. Kosta Kujundžić, 15. Mehmed-aga Latifić, 16. Pero Kaić, 17. Nuri-efendija Fehimović, 18. Ćazim–efendija, 19. proto Stojan Jovanović, 20. fra Jeronim Mihaljević, 21. Lazar Kujundžić, 22. Josip Kaić, 23. Nazif Karabeg, 24. Nina Tadić, 25. Ivo Tadić, 26. Pašo Borić, 27. Husein Brkić 28. Arif Bubalo.

.

1. Niko Buro (Livno, 1852. – Beograd, 1893.)

Niko Buro rođen je 1852. u Zastinju kod Livna. U bosanskohercegovačkom ustanku 1875.–1878. godine sudjelovao je u mnogim okršajima u kojima se istaknuo junaštvom. Za junaštvo i hrabrost odlikovali su ga crnogorski knez Nikola i srpski knez Milan Obrenović. Austrougarske vlasti postavile su ga za zapovjednika redarstvenika (kolunaca) u Livnu. Nakon sukoba s Piusom Lazzarinijem, austrougarskim kotarskim predstojnikom u Livnu (1882. – 1886.), zahvalio se na službi. Godine 1889. odselio se u Beograd gdje je umro 1893. Njegov sin Petar bio je časnik (major) u srpskoj vojsci.

2. Mehmed-aga Džepar

Rod Džepara prvi se put spominje u Livnu 1768. godine. Džepari su se ubrajali u imućne livanjske obitelji. Glavnina posjeda te obitelji nalazila se u Potočanima. Mehmed-aga je 30.10.1878. godine imenovan za člana Općinskoga zastupstva Livna. Tom je prilikom dobio i posebno zaduženje za smještaj vojske, gradnju putova i ostale varoške potrebe.

3. Šaban-beg

O podrijetlu Šaban-bega nemamo podataka. U vremenu ustanka (1875.–1878.) bio je zapovjednikom oružništva (službe održavanja javne sigurnosti, zaptija, žandara) u Livnu. Prilikom ubojstva fra Lovre Karaule (Žirović, 20. 7. 1875.) kao oružnički zapovjednik osiguravao je po nalogu suda mjesto događaja prilikom očevida.

4. Pavle Pavlović

Pavle Pavlović potomak je livanjskih Pavlovića čija se prisutnost u Livnu može pratiti od početka 19. stoljeća. Godine 1865. Pavle Pavlović je računovoditelj Ljevanjske blagajne (Školskog fonda).Velike mu zasluge pripisuje fra Grga Lozić u gradnji crkve u Glamoču 1867. godine. U novi saziv općinskoga zastupstva imenovan je 1882. godine i tu će dužnost obnašati sve do kraja 1887. godine. Zbog dugova nad njegovom je imovinom 1888. godine proveden stečaj.

5. Zulfikar Džepar

Džepar bio je imenovan za člana Općinskog zastupstva grada Livna 30.10.1878. godine. Kao član općinskoga zastupstva imao je posebno zaduženje pratiti ubiranje poreza i nadgledati sve nove gradnje. U prvom valu iseljavanja i odlazaka u Tursku bila je većina livanjskih Džepara. U Livnu od 2011. godine nema više nositelja toga prezimena.

6. Ibrahim-aga Brkić

Imenovan je članom Općinskoga zastupstva Livna 30.10.1878. godine. Imao je posebnu dužnost nadgledati ubiranje poreza i svih novih gradnji. Dužnost općinskoga vijećnika obnašao je neprekidno sve do 1891. godine. Pod imenom Bećir-aga Hadži-Mehmedefendić glavni je lik kraćeg proznog teksta (crtice) hrvatskoga književnika Ivana Klarića.

7. Ibrahim Karabeg

U pratećoj legendi upisan je kao Pašo Karabeg. Budući da se u dostupnim izvorima ne spominje u rodu livanjskih Karabega nitko s tim imenom, pretpostavljamo da je u prepoznavanju došlo do pogreške i da je riječ o Ibrahimu Karabegu. Naime, Ibrahim Karabeg imenovan je zamjenikom člana Općinskoga zastupstva 30. 10. 1878. godine. Jedini od članova Općinskoga zastupstva nije imao prebivalište u Livnu, nego u obližnjem Gornjem Žabljaku. Sin je Nume Karabega kojega je francuski konzul Edouard Wiet u Sarajevu angažirao za prikupljanje informacija u interesu Francuske. Odselio se osamdesetih godina 19. stoljeća u Istanbul.

8. Abdulah-efendija

Abdulah-efendija rođen je u Banjoj Luci. Bio je prije austrougarske okupacije jedini kajmakam rodom iz Bosne i Hercegovine. U carsku službu stupio je kao sedamnaestogodišnjak. Prije imenovanja za livanjskoga kajmaka (1873. godine) obavljao je različite dužnosti u Visokom, Tešnju i Brodu i pet godina dužnost kajmakama u Derventi. U vrijeme ustanka mudro se i umjereno vladao. Uoči austrougarskog zauzeća isticao se pomirljivom stavovima i da njega nije bilo izvjesno bi u Livnu bilo većeg zla. Bio je dosta izobražen i sasvim revan čovjek. Osim turskim i hrvatskim jezikom služio se njemačkim i talijanskim. Razriješen je dužnosti livanjskoga kajmakama u veljači 1879. godine. U travnju 1880. postavljen je za gradonačelnika Dervente.

9. Vujičić (austrougarski časnik)

U legendi fotografije prepoznat je kao N. Vojnović. U zapovjedništvu VII. austrougarske pješačke divizije, kojom je prilikom zauzeća Livna zapovijedao vojvoda Wilhelm von Württemberg, spominje se stožerni časnik bojnik Vojnović. Budući da je u vrijeme nastanka fotografije zapovjednik mjesta (Livna) bio satnik Vujičić, pretpostavljamo da je prilikom prepoznavanja došlo do pogreške.

10. Ali-aga Čizmić

Članovi roda Čizmić imali su važnu ulogu u političkome životu Livna tijekom 19. stoljeća. Ali-aga Čizmić, sin Hasan-age Čizmića, nekadašnjega livanjskoga muselima, postavljen je za zamjenika gradonačelnika u sazivu prvog Općinskog zastupstva Livna. Nakon iznenadne smrti gradonačelnika Lazara Kujundžića bio je prvi čovjek općinskog zastupstva sve do imenovanja Koste Kujundžića gradonačelnikom (početkom 1880. godine). U potpunosti je podupirao austrougarsku vlast te je koncem 1885. imenovan gradonačelnikom Livna i na toj je dužnosti ostao sve do smrti (4.1.1895.). Utječući na kotarskoga predstojnika Friedricha Foglara, uspio je 1888. spriječiti gradnju katoličke crkve jer bi vlaška crkva bila previše blizu turske džamije. Za zasluge austrougarske su mu vlasti dodijelile visoko odličje: viteški red Franje Josipa I.

11. Bećir-beg Hamzalajbegović

Bećir (Bakir)-beg potječe iz livanjskoga begovskoga roda Hamzalajbegović. Ženidbom s Pašom Atlagić naslijedio je Atlagiće dvore i posjede u selu Odžak. Bećir-beg je 1866. godine bio član medžlisa livanjskoga kadiluka. U konfidentskom izvješću poslanu iz Livna uoči austrougarskog zauzeća navodi se da ratovati ne misle prvaci Bećir-beg Amzalaj-beg, Muhamedbeg Firdus, Aliaga Ćizmić i kajmakam ovdješnji (Abdulah-efendija, op. a.).

12. Đorđe Stanišić

Članovi roda livanjskih Stanišića dali su velik obol u razvoju srpsko-pravoslavnog školstva u Livnu tijekom 19. stoljeća. Nekolicina Stanišića bili su tom razdoblju direktori srpskopravoslavne osnovne škole: Kosta Stanišić (1860.), Mitar Stanišić (1870.) i Jovo Stanišić (1871./72.). U kući Đorđa Stanišića na Kalajdžinici bila je jedno vrijeme smještena škola. Član Općinskoga zastupstva bio je do 1886. godine.

13. Niko Stanišić

Niko Stanišić, ugledni trgovac i jedan od prvaka u srpsko-pravoslavnom korpusu, najstariji je među Livnjacima na fotografiji. Livanjski Stanišići ubrajaju se među najstarije srpsko-pravoslavne rodove u gradu. Starijim prezimenom Lakičević ili Lakišević u Livnu su već od kraja 18. stoljeća. U vrijeme gradnje nove školske zgrade (1873. – 1874.) bio je predsjednikom srpsko-pravoslavne crkveno-školske općine. Stanišić je 1874. godine izabran u upravno vijeće Travničkog sandžaka. Još u osmanskom razdoblju bio je članom sudskoga vijeća u Građanskome sudu u Livnu. Na skupštini livanjskih uglednih građana, održanoj 1. studenoga 1876. godine u kući Mahmud-bega Bušatlije, predstavljao je zajedno sa Stojanom Jovanovićem te Kostom i Špirom Kujundžićem srpsko-pravoslavnu zajednicu u Livnu.Bio je jedan od trojice građana koji su s istaknutim bijelim zastavama odnijeli pismo (akt) o bezuvjetnoj predaji na Goricu i uručili ga vojvodi Württembergu.

14. Kosta Kujundžić (1847. – 1925.)

Kosta Kujundžić rođen je u bogatoj srpskoj trgovačkoj obitelji, koja je imala važnu ulogu u društvenom-političkom životu livanjskoga kraja. Osnovnu školu završio je u Livnu nakon koje je započeo s radom u trgovini svoga oca Riste. Od 1880. do 1882. bio je gradonačelnikom Livna. Kosta je od 1896. bio jedan od čelnika srpskoga pokreta za crkveno-školsku autonomiju. Od 1908. predsjednik je Srpske narodne organizacije. Bio je žestok protivnik austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Na izborima za bosanskohercegovački sabor izabran je 1910. za zastupnika na veleposjedničkoj listi. U Kraljevini SHS bio je član Privremenog narodnog predstavništva. Poslije Kujundžićeve smrti jedna livanjska ulica nosit će njegovo ime. Kostin sin Bogoljub obnašao je visoke dužnosti u Kraljevini Jugoslaviji (ministar, zastupnik u parlamentu, ban).

15. Mehmed-aga Latifić

Mehmed-aga Latifić potječe iz imućnijeg i u Livnu utjecajna roda čiji su rodozačetnici bili spahije. Bio je jedan od trojice Livnjaka koji su zapovjedniku austrougarskih postrojbi vojvodi Württembergu 28.9.1878. godine predali akt o bezuvjetnoj predaji (kapitulaciji). Imenovan je za člana Općinskoga gradskog zastupstva utemeljena 30.10.1878. godine i tu je dužnost obnašao neprekidno sve do 1891. godine. Mehmedagin sin Hadži Salih-aga obnašao je dužnost gradonačelnika Livna od 1910. do 1920. godine.

16. Pero Kaić (1835.–1904.)

Spominje se u događajima vezanima za dokidanje četiristoljetne osmanske okupacije i ulazak austrougarske vojske u Livno 28. rujna 1878. godine. Kada su muslimanski prvaci u Livnu shvatili da je daljnji otpor nemoguć, potpisali su pismo kapitulacije. Akt o predaji odnijeli su Pero Kaić, Mehmed-aga Latifić i Niko Stanišić u franjevački samostan na Gorici, u kojem se nalazilo austrougarsko vojno zapovjedništvo na čelu s vojvodom Württembergom. S bratom Josipom i nekolicinom uglednih Livnjaka tijekom 1867. i 1868. bio je na čelu pokreta za utemeljenje školskoga fonda iz kojeg bi se mogao redovito plaćati civilni učitelj. Jedan je od članova prvog općinskog zastupstva Livna imenovana nakon uspostave austrougarske vlasti. Pero Kaić je otac dvojice dijecezanskih svećenika: Josipa (1883. – 1908.) i Nikole (1885. –1960.).

17. Nuri-efendija Fehimović

Sin je Fehim efendije kojeg je valija Vedžihi-paša protjerao 1836. godine u Anadoliju zbog sudjelovanja u pobuni (Livanjska buna). Nuri efendija bio je članom općinskoga zastupstva Livna od 1885. do 1895. godine. Njegov sin bio je hafiz Ejub Fehimović (1860.–1936.), dugogodišnji vjeroučitelj u livanjskoj trgovačkoj školi i gimnaziji. U Općinskom zastupstvu je od 1882. do 1886. bio i Arif Fehimović.

18. Ćazim-efendija

Čazim-efendija zatekao se na mjestu livanjskoga kadije u vrijeme zauzeća. Rođen je u Bursi, sjeverozapadnom dijelu Anadolije (Turska). Govorio je samo turski, a hrvatski je znao samo tri besjede: šuti, sjedi i hoću. Da je Čazim-efendija samo „natucao“ hrvatski, potvrđuje i Đuro Pilar u svojim putopisnim crticama. U kronici franjevačkog samostana navodi se da je Čazim-efendija bio dosta pošten.

19. Stojan Jovanović

Stojan Jovanović sin je Jovana Zeca, uglednog mostarskog trgovca. Po očevu imenu odlučio je nositi prezime Jovanović. U raznim dokumentima potpisivan je uz prezime Jovanović i prezimenima Zec ili Zečević te kao Stojan Z. Jovanović. Za livanjskoga paroha postavljen je u godinama bosanskohercegovačkoga ustanka (1875. – 1878.). Proto Jovanović je 1877. godine bio jedan od potpisnika molbe upućene iz Livna europskim velevlastima u kojoj je traženo da se Bosna prepusti Austriji kao najprečoj, najzgodnijoj i najsposobnijoj da ukine ovo abnormalno stanje i stavi u zemlji red. Godine 1882. je protoprezviter (proto) livanjskog protoprezviterata i paroh livanjski. Na proslavi sv. Save 1889. godine vodio je akciju prikupljanja novčanih priloga za izgradnju zvonika pravoslavne crkve u Livnu. Bio je jedan od članova bosanskohercegovačkoga izaslanstva koje je u Splitu 27.6.1891. primio Franjo Josip I. Na samu početku borbe Srba za crkveno-školsku autonomiju (1896.) bio je na strani crkvenih i austrougarskih vlasti. Kada se početkom 1897. solidarizirao s oporbenjacima, bio je suspendiran. Nakon što se pokajao, konzistorij ga je vratio na dužnost. Protin mlađi sin Uroš bio je svećenik, a stariji Savo 1920. – 1921. gradonačelnik Livna.

20. Fra Jeronim Mihaljević (1835. – 1894.)

Rođen je u Golinjevu 20.6.1835. godine i na krštenju je dobio ime Ivan. Filozofsko-teološki studij završio je u Fojnici i Italiji. Zaređen je za svećenika 1858. godine. Obnašao je razne dužnosti (kapelan, župnik, gvardijan, duhovnik, odgojitelj u novicijatu) u Gučoj Gori, Đakovu, Livnu, Vidošima, Čukliću. U dva navrata bio je gvardijan franjevačkog samostana Gorica. Koliko je za vrijeme ustanka i zauzeća Bosne i Hercegovine pretrpio kao gvardijan u Livnu, mogu znati samo oni koji su bili s njim. Pod prisilom je bio članom izaslanstva koje je od Spiridona Mitrovića, bojnika austrougarske vojske, molila dvodnevnu odgodu napada na Livno. Umro je 1894. u Suhom Polju (Kupres), gdje je bio župnik te župe. Njegov grob u Osmanlijama (Kupres), grob fra Jerke Mihaljevića, kako ga nazivaju Kuprešaci, jedan je od nekoliko tzv. kultnih grobova koji se nalaze u Bosni i Hercegovini.

21. Lazar Kujundžić

Lazar Kujundžić unuk je Luke Kujundžića kome 1831. godine’ odsikoše Turci glavu… i to brez ijedne krivice, na pravdi Božjoj’. Godine 1857. bio je u Livnu domaćin Aleksandru Giljferdingu, prvom ruskom konzulu u Bosni i Hercegovini. Kao predsjednik Srpskopravoslavne općine u Livnu jedan je od najagilnijih inicijatora gradnje pravoslavne crkve u Livnu. Ucjenjivao ga je hajduk Andrija Šimić.Nakon austrougarskoga zauzeća Livna 30.10.1878. imenovan je prvim gradonačelnikom Livna. Prilikom odlaska poklonstvenog izaslanstva Bosne caru i kralju Franji Josipu I. bio je jedini zastupnik Livna i cijelog Travničkog okruga. Vrlog livanjskog gradonačelnika Franjo Josip I. odlikovao je zlatnim križem s krunom. Lazar Kujundžić umro je 6.9.1879. godine.

22. Josip Kaić (1827.–1890.)

Josip Kaić pripada prvom naraštaju roda livanjskih Kaića, čiji se rodozačetnik Marko Kaić (1800. – 1864.) početkom 19. stoljeća doselio s kupreške visoravni u Livno. Svaki naraštaj toga roda ostavio je snažne i prepoznatljive pečate u povijesti Livna. Potvrđeni su kao sposobni trgovci, vrijedni obrtnici, gospodarstvenici, zemljoposjednici, hotelijeri, učitelji, svećenici, gradonačelnici, pokretači mnogih vrijednih akcija u gospodarskom i kulturnom životu grada. Josip je šezdesetih godina 19. stoljeća bio vrlo angažiran u popravljanju prilika u livanjskome školstvu. Kada je 23.1.1889. blagoslovljen samostan i kapelica sestara milosrdnica u Livnu, kum svečanosti bio je Josip Kaić. Za tu prigodu za samostansku kapelicu darovao je oltarnu sliku svetoga Josipa. Josip je od 1878. pa sve do smrti bio člana četveročlanoga kotarskoga upravnoga vijeća (medžlisa) u koji su imenovani najugledniji građani.

23. Nazif Karabeg

Nazif Karabeg našao se u skupini uhićenika neposredno nakon austrougarskoga zauzeća Livna. Vrlo brzo pušten je na slobodu i nastavio je obnašati dužnost predsjednika u Građanskome sudu. Bio je prijatelj kadije Ćazim-efendije pa se prigovaralo da je utjecao na donošenje nekih sudskih odluka. Osamdesetih godina 19. stoljeća odselio se u Smirnu (Turska).

24. Nina Tadić (1826. – 1914.)

Prema istraženoj genealogiji Nina pripada petom naraštaju roda livanjskih Tadića (Marijanovića), najstarijega hrvatskoga i katoličkoga roda u gradu Livnu. Sin je Stipe Tadića (1796. – 1851.), uglednoga livanjskoga trgovca, koji se s bratom Antom za vrijeme francuske uprave Dalmacijom školovao u Splitu. Nina je od 1873. godine bio član Svetojeronimskog društva. U travnju 1874. godine Nina Tadić izabran je u upravno vijeće Travničkog sandžaka. Godine 1876. ranili su ga i opljačkali pripadnici bašibozučkih postrojbi koje je predvodio Osman-beg iz Kasapović (danas Novi Travnik). Od 1878. do 1885. te od 1891. do 1895. bio je član kotarskog upravnog vijeća (medžlisa) u Livnu. U njegovoj kući bio je privremeno ugošćen hrvatski književnik Silvije Strahimir Kranjčević prilikom prvoga dolaska u Livno 1886. godine.

25. Ivo Tadić (1832. – 1919.)

Ivo Tadić sin je Ante Tadića Čole (1798. – 1861.). Otac mu je bio kao neki austrijski konzularni agent u Livnu, koji je, uz trgovački posao, poučavao i djecu odličnijih obitelji u računu i talijanskom jeziku. Bio je neformalni savjetnik austrijskoga konzularnoga agenta i vicekonzula u Livnu Juliusa von Jaxe Dembickog (1859.–1873.). Imenovan je u Općinsko zastupstvo Livna 30. 10. 1878. s posebnim zadatkom nadzora gradskoga redarstva. Dužnost gradonačelnika Livna obnašao je u razdoblju 1882.–1885. godine. Ivin unuk Jozo Tadić, dr. med. (1899. – 1978.) bio je prvi Livnjak ravnatelj livanjske bolnice, a praunuk Zoran Tadić (1941.–2007.) jedan od najznačajnijih hrvatskih filmskih redatelja.

26. Pašo Borić

Pripadao je velikom rodu livanjskih Borića, koji je imao svoje ogranke u Livnu, Komoranima i Guberu. U skupini uglednika našao se kao član medžlisa. Nosio je titulu hadžije. Bio je jedan od vakifa (zakladnika) Perkuša džamije. Umro je 1901. godine.

27. Husein Brkić

Najstariji podatak o Brkićima u Livnu je iz 1768. godine. Husein Brkić sin je Mehmedage Brkića i sinovac Ibrahim-age Brkića. Imenovan je 30.10.1878. godine zamjenikom člana Općinskoga zastupstva Livna. U kasnijim sazivima Općinskoga zastupstva ne nalazi se njegovo ime.

28. Arif Bubalo

Nije pripadao krugu istaknutijih livanjskih građana ni po imovini, a ni po značajnijoj funkciji. Obavljao je poslove pisara i podvornika u uredu kajmakama Abdulah-efendije.

.