Prema već ustaljenome običaju, već petnaestak godina, i ovoga je ljeta rijeka mladih, ne samo studenata i nezaposlenih nego i školske mladeži iz Ljubuškog i cijele Hercegovine, otišla “na sezonu”. Pod tim “sezonu” podrazumijeva se rad na Jadranu, pretežito u ugostiteljstvu. S obzirom na to da je taj trend sve izraženiji, iznenađenje je primjer iz jednog ljubuškog kafića, gdje je u obrnutom smjeru stigla Karla Ćurić iz splitske četvrti Brda.
Mir, tišina, priroda…
Kad smo proljetos čuli za taj slučaj, mislili smo da je djevojka iz nekog hira napustila rodni grad, ostat će tjedan, dva ili najviše mjesec, dva. Međutim, kako se boravak produljio na pet mjeseci, presavili smo tabak i pitali otkuda u Ljubuškom te dobili zanimljiv odgovor:
– Privukli su me mir i tišina, lijepa priroda i mnogo toga zanimljivog. Posebice su mi se svidjeli vodopadi Kravica i Koćuša, na mene djeluju umirujuće. Odem i na kulu hercega Stjepana, uživam u panorami. Lijep je Ljubuški, kao i njegova okolica. Možda domaće stanovništvo to ne gleda kao mi sa strane. Mi to drugačije cijenimo – kaže Karla te, nakon što je pokupila suđe i počistila stol iza rijetkih popodnevnih gostiju, nastavlja:
Jednostavniji život
– U Splitu sam konobarila pet godina, trebala mi je promjena. Našla sam je u Hercegovini, nisam pomišljala ići, recimo, u Šibenik, Zadar, na otoke. Kazala sam sebi: “Ideš u Hercegovinu.” Nisam se pokajala zbog odluke. Gosti su slični, ovdašnji ljudi su čak i “lakši” od Splićana. Dolje ima dosta stranaca, pa je rad složeniji, ovdje su uglavnom domaći gosti. Kada sam dolazila, bila sam više radoznala nego sigurna u sebe, razmišljala sam kako će me gosti prihvatiti. Na kraju je ispalo kao da smo poznanici iz škole – dodala je.
Zanimljivo, Karla je završila obrtničku školu – smjer fotograf.
– Pokušala sam raditi u struci, nije išlo. Kao da se tehnika urotila protiv mog poziva, svatko je postao fotograf. Čim kupe bolji mobitel i kameru, svi se pretvaraju u fotografe. Stari filmovi i fotografije su prošlost, danas je sve digitalno. Dok sam pohađala školu, kao na traci stizale su nove generacije mobitela i kamera, sve novo, drugačije od onog o čemu sam maštala – kaže Karla te na upit kako su na njezinu odluku reagirali roditelji, prijateljice…, nastavlja:
– Kad sam roditeljima rekla što kanim, kazali su: “Zašto ne? Idi i pokušaj. Ako ti se ne svidi, vrati se kući. Tako sam stigla ovamo prije pet mjeseci, još mi se ne ide natrag. Prijateljicama i prijateljima nije bilo svejedno jer ćemo se manje viđati i sl. U međuvremenu smo i to sredili, dođu malo kod mene. Kad sam ja slobodna, odem kod njih i tako.
Pokušavala sam neke nagovoriti da dođu ovamo raditi, ali neće, bojažljivi su. Strah ih je kako će se uklopiti u novu sredinu, da neće naći posao koji žele, da ih sredina neće prihvatiti, boje se malih plaća, a one su ovdje kao i u Hrvatskoj u ugostiteljstvu. Kad se gleda na godinu u cjelini, možda i nešto bolje. Ovdje je sve isto, dolje ima i sezona i posezona – kaže, a zatim vraćajući se motivu dolaska, ponovno naglašava:
– Gužve su mi nešto najgore, ovdje je sve laganije, ni gužve ni stresa. Sve je smireno, ljudi komunikativni, gosti su uglavnom domaći, s njima se može i našaliti. Imam iskustvo iz Splita, Amerikanci su odlični gosti, pa i Nijemci, dok su Norvežani i Poljaci – Bože, sačuvaj – ističe Karla.
– Ljubušaci, žene i muškarci, tko je jednostavniji?
– Ne vidim tu neku razliku, jedino mi malo smeta kad dođu živahna djeca pa razbacaju, recimo, vrećice šećera, ali to su pojedinačni slučajevi. U biti sam jako zadovoljna gostima, i stalnim i povremenim – kaže.
Hoće li se idućih dana ili za mjesec-dva zamijeniti s ljubuškom mladeži – oni sa sezone, a ona u Split, Karla nije odgovorila, bila je tajanstvena.
