Napuštajući farmu koza “Studena” Ljubana Gudelja u Crvenicama kod Tomislavgrada samo se od sebe nameće pitanje – zašto na ovim prostorima nema nekoliko desetaka takvih farmi?
Odgovor je novinar Večernjeg lista Dušan Musa dobio posredno od suputnika koji se stočarstvom bave.
Kažu, Ljuban je svojedobno bio policijski inspektor pa voditelj velikog prodajnog centra, što znači dokazao se u tim poslovima i onda krenuo u stočarstvo. Njegov primjer daje naslutiti da bi tajna mogla biti ne samo u financijama, prostoru… nego i osobnosti čovjeka.
Jednostavno trebaš imati izgrađenu osobnost za krenuti u ovakav posao. Prije svega, moraš imati viziju, zatim biti siguran u sebe i treće – ne obazirati se što okruženje misli o tvojim planovima.
Foto: Dušan Musa/Večernji list
Kozarstvo na ovim terenima ima svoju povijest. Za vrijeme bivše Jugoslavije donesena je uredba o zabrani držanja koza na otvorenom pod izgovorom da uništavaju šume i slično. Do tada razvijeno kozarstvo na ovom područjima je zbog te uredbe spalo na niske grane, gotovo je iščezlo, a i to što je ostalo, bila su loša neproduktivna grla, zanemariva. Kada samo krenuo u ovaj posao, radio sam neku analizu tržišta, vidio sam što rade neke susjedne i dalje razvijene zapadne zemlje.
Vidio sam koji je kod njih postotak kozjeg mlijeka u ukupnoj proizvodnji, usporedio sam to s našim i bili su to nevjerojatni podaci. Kod nas se to nije moglo ni statistički izraziti. Tako sam se odlučio za koze. Prva kvalitetna grla uvezao sam iz Austrije, možda je to bio prvi pravi uvoz koza u BiH. Nakon desetak godina rada počeo sam 2013., mislim da nisam promašio, obrazlaže za Večernji liist.
Ljuban Gudelj (Foto: Dušan Musa/Večernji list)
Unutrašnjost Gudeljeve farme djeluje impresivno – muzilice, boksovi, hranilice, koze znaju svoje mjesto, za naše prostore to je pravo čudo. Ovo su sasvim drugačije koze.
Vidjeli ste kako ulaze kao vojska, kako su disciplinirane. Jednom kad nauče, one pamte, ako na muzilištu iz nekog razloga ne bude, recimo, dvije godine, ona ide kao da je svaki dan išla, govori Gudelj.
A na pitanje koliko bi grla trebalo za rentabilnu proizvodnju, kaže: Minimalno 100 grla, to ne iziskuje ni neke velike prostore. Manje-više svatko danas ima stare staje, naslijeđene, uz neku malu adaptaciju tu se može “ubaciti” stotinu grla. Kozje mlijeko jako je tražen proizvod. Mljekare kojima predajem mlijeko stalno nas potiču da podižemo proizvodnju, dakle, plasman je zajamčen, samo se treba uhvatiti u koštac i treba raditi.
Ljuban Gudelj, koji se vratio korijenima, na svojoj farmi ima oko 420 koza, oko 300 je na mužnji. Ima trojicu stalno zaposlenih radnika, a u radu sudjeluje cijela obitelj, supruga i odrasla od šestero djece te otac i majka… Što bi se reklo – valja raditi.
(www.jabuka.tv)
