GRANICA KOJA NIJE TREBALA POSTOJATI
Granice na karti crtaju se olovkom i ravnalom. Granice u životu crtaju se po ljudima. A granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osobito na prostoru Livna, Tomislavgrada, Kupresa i Posušja, nije samo politička linija, ona je svakodnevna prepreka, podsjetnik na odluku donesenu bez onih koji su njome najviše pogođeni.
Ovo nije rasprava o geopolitici. Ovo je pitanje života.
Linija povučena iz politike, a ne iz stvarnosti
Godine 1945. nekoliko ljudi u političkom vrhu Jugoslavije odlučilo je gdje će proći granica. U komisiji su sjedili Đilas, Krstulović i Popović. Formalno etnički kriterij. U stvarnosti politički interes. Bosna i Hercegovina morala je ostati cjelovita, i to je bilo važnije od svega.
Tako je povučena linija preko prostora koji je živio jedinstveno prometno, gospodarski, obiteljski i kulturno povezan s Dalmacijom. Linija koja je tada bila „administrativna“ danas je državna. Linija koja je tada bila tehnička danas određuje živote.
Ironija je da je i sam Krstulović kasnije priznao kako je tom kraju učinjena nepravda. Povijest, međutim, rijetko daje popravne ispite.
Granica na papiru i granica u stvarnosti
Na karti crta. Na prijelazu kolona. U životu frustracija.
U jednoj godini proveo sam devet sati čekajući na graničnom prijelazu Gradiška. Devet sati između dvije birokracije, između dvije „domovine“, između dva sustava koja ne vide čovjeka nego dokument. Devet sati života nestalih.
Na prijelazu Kamensko platio sam 300 eura kazne zbog hrane iz vrta koju je punica poslala unučićima. Za državu prekršaj. Za obitelj ljubav. Sustav ne vidi razliku.
To je stvarna granica. Ne ona na karti.
Granica koja ne dijeli narod nego logiku
U pograničnom prostoru granica nema smisla. Ljudi rade u Splitu, studiraju u Zagrebu, liječe se preko granice, obrađuju zemlju koja im je ostala „u drugoj državi“. Obitelji su podijeljene papirom, ne životom. Hitna pomoć iz Splita bliža je nekim hercegovačkim selima nego bolnica u vlastitoj državi.
Država vidi liniju. Ljudi vide isti prostor. Povijest nas uči ništa nije trajno. Granice su se na ovom prostoru mijenjale više puta nego što ih je većina ljudi zapamtila. Austro-Ugarska, Banovina, NDH, Jugoslavija svaka je povlačila svoju kartu, svaka je govorila da je „konačna“. Nijedna nije bila.
Kad se Jugoslavija raspala, administrativna linija postala je državna granica. Badinterova komisija samo je potvrdila ono što je već bilo nacrtano. I mnogi su tada rekli to je trajno.
Povijest nas, međutim, uči nešto drugo: trajno traje samo dok se ne promijeni.
Granica danas zakonita, ali nelogična
Nitko ozbiljan danas ne govori o promjeni granica silom ili političkim avanturama. Ali isto tako — nitko razuman ne može tvrditi da je sadašnje stanje idealno. Granica koja svakodnevno otežava život ljudima nije „riješeno pitanje“, nego zamrznuti problem.
I zato se postavlja razumno pitanje: što će se dogoditi kada Bosna i Hercegovina uđe u Europsku uniju?
Kad granica nestane iz prakse, hoće li nestati i njezin smisao? Hoće li prostor koji već živi povezano konačno postati slobodan u stvarnosti, a ne samo u svakodnevnim navikama ljudi?
Možda je odgovor upravo tu ne u promjeni granica, nego u njihovom nestajanju.
Problem nije granica nego šutnja
Najveći problem nije linija. Najveći problem je navika. Navika da se prihvati nelogično. Navika da se ne postavljaju pitanja. Navika da se kaže „tako je kako je“.
Ali povijest nikada nije bila „kako je“. Povijest je uvijek bila promjena.
Pitanje koje ostaje
Ova kolumna ne traži prekrajanje karata. Ne traži politiku. Ne traži sukob. Traži razmišljanje.
Jer granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine možda je pravno konačna, ali život uz nju pokazuje da nije prirodna.
I zato pitanje ostaje, glasnije nego prije:
Je li to bila granica koja nikada nije trebala postojati ili granica koja će jednog dana izgubiti smisao?
Jer za neke je to linija na karti.
Za druge devet sati čekanja, 300 eura kazne i život između dviju domovina.
A povijest nas uči samo jedno: Ništa nije vječno.
Ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju ne bi automatski izbrisao granicu, ali bi je u praksi gotovo učinio nevidljivom. Za ljude uz granicu to ne bi bila politička promjena nego životna.
Što bi se konkretno promijenilo:
- Nestanak dugih čekanja
Ulaskom u EU, a posebno u schengenski prostor, kontrole bi se postupno smanjivale ili nestale. Kolone i višesatna čekanja, poput onih na Gradiški, postale bi prošlost. - Slobodnije kretanje ljudi
Stanovnici pograničnih krajeva mogli bi prelaziti granicu bez svakodnevnog administrativnog pritiska. Rad, školovanje, liječenje i obiteljski život odvijali bi se prirodnije kao u jednom prostoru. - Manje birokracije i kazni za „sitnice“
Stroge carinske kontrole robe za osobnu uporabu bile bi ublažene. Situacije poput kazni za domaće proizvode ili male količine hrane postale bi rijetkost. - Lakše poslovanje i rad preko granice
Mali poduzetnici, obrtnici i poljoprivrednici mogli bi slobodnije trgovati i surađivati. Pogranično gospodarstvo dobilo bi novi poticaj. - Uređeniji katastar i imovinski odnosi
EU standardi potiču rješavanje otvorenih graničnih i katastarskih pitanja. To bi olakšalo život ljudima čija zemlja i danas „prelazi granicu“. - Više zajedničkih projekata i ulaganja
EU fondovi često potiču prekograničnu suradnju, ceste, infrastrukturu, bolnice, zaštitu okoliša i lokalni razvoj. Granica bi iz prepreke postala prostor povezivanja.
Što se ne bi promijenilo?
Granica bi pravno i dalje postojala. Države bi ostale države. Ali za ljude uz granicu ona bi izgubila svoju težinu. Možda granice ne nestaju na kartama. Ali ponekad nestanu u životu.
