U hrvatskoj javnosti šezdesete godine prošloga stoljeća nerijetko se predstavljaju kao razdoblje gospodarskog napretka i društvene stabilnosti unutar komunističke Jugoslavije. No iza takve slike krije se druga, mračna stvarnost – ona političkih zatvorenika koji su trpjeli neviđena zlostavljanja i represiju u zatvorima diljem zemlje. Među najzloglasnijima bila je kaznionica u Zenici, čije ime i danas budi bolna sjećanja na sistemsku represiju i kršenje temeljnih ljudskih prava.
Zenica je postala simbolom stradanja brojnih Hrvata koji su, kao ideološki protivnici komunizma, zatočeni bez suđenja već u svibnju 1945. godine. Prema dostupnim podacima, do lipnja te godine, u zeničkom zatvoru bilo je zatočeno više od tisuću osoba – sve redom politički zatvorenici. Izgrađena još u doba Austro-Ugarske 1886. godine, pod vodstvom istarskog graditelja Plohovića, a pod upravom prvog ravnatelja Emila Taufera iz Lepoglave, služila je kao instrument represije kroz čak četiri države: Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunističku Jugoslaviju i današnju Bosnu i Hercegovinu.
U kaznionici se izmijenilo 28 upravitelja, a preživjela je i nacistička bombardiranja te brojne pobune – od kojih su najsvježije zabilježene 1992., 1996., 2000. i 2003. godine. Osim klasičnih kriminalaca, u njezinim ćelijama zatvarani su i gotovo svi ideološki “neprijatelji države”, kako god se ta država zvala: od pripadnika Mlade Bosne, frankovaca, komunista i kulturbundovaca, do partizana, klerofašista, islamskih disidenata, episkopa SPC-a i brojnih drugih. U tom mračnom labirintu ćelija i samica ogledaju se političke čistke i represije gotovo svih ideologija koje su kročile ovim prostorima u 20. stoljeću.
Zatvaranja bez pravnog postupka
Broj se ubrzano povećavao, pa je već 1951. u zatvoru bilo gotovo tri tisuće ljudi. Zatvaranja su se odvijala bez pravnog postupka, a temeljeni su isključivo na ideološkoj procjeni podobnosti.
Komunistički režim sustavno je ignorirao međunarodne deklaracije o ljudskim pravima, poput Opće deklaracije UN-a iz 1948., koju Jugoslavija nije podržala. Umjesto poštivanja ljudskih prava, vlasti su u zatvorima poput Zenice primjenjivale brutalne metode mučenja i psihološkog slamanja zatvorenika.
Sobe su bile prenapučene, hrana oskudna, higijenski uvjeti katastrofalni, a zdravstvena skrb gotovo nepostojeća. „Staklara“, zloglasni dio zeničkog zatvora, bila je simbol te dehumanizacije – prostor predviđen za jednu osobu često je dijelilo njih desetak.
Zatvorenici su, posebno Hrvati i katolički svećenici, bili izloženi najtežim oblicima fizičkog rada i dodatnom poniženju. Zatvorski režim bio je osobito neprijateljski prema svećenicima, koje se optuživalo za „rušenje bratstva i jedinstva“.
Tjerali su ih da u razorenoj zaštitnoj opremi rukuju solnom kiselinom, čime su im trajno narušavali zdravlje. Posebno je stradala skupina katoličkih intelektualaca i svećenika, među kojima su bili i brojni doktori znanosti.
Iznuđivanje priznanja
Zatvorska bolnica više je nalikovala mučilištu nego mjestu oporavka. Lijekova je kronično nedostajalo, osoblje je bilo neobučeno i nemarno, a higijenski standardi nisu poštovani.
Zatvorenici koji su se razboljeli često su umirali u mukama, bez odgovarajuće medicinske skrbi. Teško je zaboraviti slučaj dr. fra Smiljana Zvonara, koji je nakon osam i pol godina tamnovanja pušten na slobodu zbog teške bolesti, ali je, iscrpljen i sumnjivo otrovan, preminuo samo mjesec dana kasnije.
Isljeđivanja su za mnoge bila posebna trauma. Ispitivanjem su često rukovodili pripadnici UDB-e, koji su primjenjivali metode fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Mnogi zatvorenici, da bi izbjegli daljnje mučenje, priznali su djela koja nisu počinili. Javna poniženja, čitanja iznuđenih priznanja pred ostalim zatvorenicima, bila su još jedan oblik psihološkog pritiska i sustavnog “preodgoja”.
Među tisućama političkih zatvorenika posebno se ističe priča Ante Vinka Begića iz Posušja, koji je robijao u Zenici od 1972. do 1975. godine. Isticao se prkosom prema zatvorskoj upravi i čvrstim domoljubnim stavovima. S tetoviranim hrvatskim grbom na prsima i beskompromisnim stavom, bio je često izložen brutalnim premlaćivanjima, osobito od strane zatvorskog „vaspitača“ Duška Durića. Unatoč svemu, zadržao je dostojanstvo i postao simbol otpora unutar zatvora.
Osim svakodnevne borbe za preživljavanje, politički zatvorenici su iskazivali međusobnu solidarnost. Dijelili su skromna sredstva, pomagali siromašnijim obiteljima i pokušavali očuvati duh zajedništva. Pisali su pjesme, održavali vjeru i njegovali nacionalni identitet, iako su zbog toga dodatno kažnjavani. Ganga i druge domoljubne pjesme često su odzvanjale hodnicima kaznionice, unatoč prijetnjama samicom i batinama.
Autor:I.G.
Dnevno.hr