Fra Mate je objasnio plaćanje 33 misne nakane nakon nečije smrti.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
33 mise. I 1000 maraka.
Kada umre čovjek, onda se u njegovu obitelj uvuče tuga. Ili olakšanje, ovisno kako je tko živio i umirao. Obično dan nakon sprovoda obitelj obilazi okolo da „poravna račune“. Plate lijes, pogrebnika, fotografa, cvijeće, restoran… i svećenika.
U župnom uredu po novom obično ostave 1300 maraka. Tako je barem u Hercegovini. Nije to mali iznos. Prosječna plaća. E sada, kako to?
Ako raščlanimo tih 1300 maraka, obično je riječ o 200 KM za crkvu (što nije obvezno) 100 KM za sprovod (obvezno) i 1000 maraka za 33 misne nakane (nije obavezno).
Dakle, od cijele svote je obaveza 100 KM (koja se neće naplatiti onome tko to ne može podnijeti). Najveća svota je uvjerljivo onih 1000 KM „za mise“. Što s tim?
Osobno, ne znam. To je drevna tradicija s kojom je povezano vjerovanje da će slavljenjem tolikih broja svetih misa duša biti spašena ili izbavljena iz čistilišta (ako je tamo).
Treba li prestati s tom praksom?
Ta praksa bezbožnicima i slabo informiranim vjernicima daje dojam da mi svećenici ili Crkva općenito gulimo ljude onda kad im je najteže.
S druge strane, na gotovo svim našim sprovodima kupe se „mise“. Ne zovu se uzalud „mise“. Naime, taj se novac izvorno i prikupljao da bude prilog za te „velike“ ili „gregorijanske“ mise. Računalo se da je pokojnik barem toliko zaslužio u svojoj obitelji da ga mogu pokopati.
Činjenica je da većina obitelji danas (govorim samoo Hercegovini gdje poznajem situaciju) može od tih priloga koje daju sumještani, rodbina i prijatelji pokriti ne samo taj trošak, nego i sve troškove sprovoda.
E, sada, stalni rast troškova radi lijesova od profinjenog drveta, egzotičnoga cvijeća (koje se za dan i pol osuši), mramornih spomenika, te svatovskih ručaka koji se prave nakon sprovoda, nije naš svećenički problem.
Dok sam bio župnik, nadao sam se da će biskup to zabraniti. Sav taj novac sam ionako slao dalje budući da ja nisam mogao slaviti te nakane. A onaj tko ga je ostavio znao je samo to da ga je ostavio meni u rukama.
Imao sam iskustvo ljudi koji su mi željeli „unaprijed“ ostaviti novac, osigurati da će se mise slaviti nakon što umru. Bojali su se da njihova obitelj to neće učiniti, čak i kad im oni ostave novac.
Nikad to nisam prihvatio, ali sam obećao da ću ako umru prije mene provjeriti što je bilo i da ću ja slaviti te svete mise bez naknade ako se taj njihov strah pokaže opravdanim.
Možda bi bilo razborito zabraniti primanje tih nakana bar mjesec dana nakon smrti. Tako se ne bi povrijedilo one koji žele takav način molitve za svoje pokojnike (ili sami za sebe), ali isto bi se odmaknulo one koji će te 33 nakane prigovoriti najmanje 333 puta.
Prvi bi to učinili nakon mjesec dana jer im to doista nešto znači, a drugi bi zaboravili na tu temu.
