POVRATNICA IZ TUĐINE LIVNJANKA BRANKA
Evo sam kazala tužnu priču iz moga djetinjstva. Nosila sam ju u sebi i sad sam spokojna, jer je zapisana. Slika je to jednog vremena mog osobnog života, a i slika društva u kojem sam rođena i odrastala.
Onima kojima se čini da se takva zbivanja nisu moguća, ja poručujem da nisam sposobna tako što izmisliti, da je sve bilo bolno i da tugujem nad svojim djetinjstvom, a onima koji sumnjaju u istinitost moga ispovijedanja poručujem da postoji školska općinska arhiva, da postoje dnevnici rada, pa neka potraže i utvrdit će tada da sam četiri razreda pohađala osam godina i da sam s uspjehom završila samo tri.
Valjda ima i mojih vršnjakinja i vršnjaka koji se sjećaju mog „povlaštenog položaja“ , moga školovanja, kada sam kao djevojčica bila učenica – služavka.
Ispričat ću i ono što se događalo nakon što više nisam pohađala školu, nakon što više nisam viđala učitelja Zlobu Zlobana i učiteljicu Zlobiju.
Jedno vrijeme su mene pratili i teški, a i lijepi snovi. Nakon teških snova tješila me časna sestra Marta. Marta je znala reći da su moji snovi plod proživljenih trauma.
Rekla je da ne pričam ljudima to što sam u školi doživjela, jer mnogi mi neće vjerovati. Govorit će da je to nemoguće, da je to izmišljotina i fikcija. Teške snove ja jedva pamtim, a one druge sam po nekoliko puta sanjala. Sanjala sam da se ponovno školujem.
Jedanput sam sanjala da sam pred školskom pločom stajala, a neki blagi učitelj me ispitivao. Tečno sam odgovarala na sva pitanja, a iz klupa su me gledale mnoge začuđene oči mojih vršnjaka, mojih Ponora.
Oči učenika i njihovi osmijesi su mi bili nagrada. Učitelj me hvalio i davao petice, a ja sam odjednom postala odlikašica. Sanjala sam kako se sretna kući vraćam, da raširenih ruku letim kao lastavica i da me raširenih ruku čeka majka.
Drugi put sam sanjala kako ja i strikan Ševo nastupamo na školskoj priredbi i skupa pjevamo pjesmu koju me on naučio. I sad znam stihove te pjesme i u životu sam ju više puta pjevala i recitirala, a još ne znam tko ju napisao.
Ja sam pjevala:
‘I lije na uglu petrolejska lampa
svjetlost crvenkasto žutu’,
a strikan Ševo se pridružio i pjevali smo:
‘ Na debelo blato
kraj staroga plota
i dvije tri cigle na putu’.
Pjevali smo o sirotinji i siromahu i kako je taj siromah nestao, kako ga više nema, a lampa i dalje gori. Tako smo je skladno i lijepo pjevali da su svi u prepunoj učionici pljeskali.
Dugo sam ja sanjala to svoje osnovno školovanje. Više puta sam sanjala kako ja prkosno i Zlobanu odgovaram i pokazujem svoje znanje.
Sanjala sam da se cijelo selo pobunilo protiv Zlobana i kako on napušta našu školu. Neki nepoznati ljudi su iz školskog stana iznosili njegove stvari i tovarili na kamion. Dogodilo se da se moj san ostvario i nedugo potom odselio je Zloban. Vrlo malo ljudi ga ispratilo.
Nakon godinu dana, kada više nisam išla u školu, učitelj Drvan je susreo moju mamu i ponovno govorio o meni i govorio da je za sve kriva Zlobija, da sam joj bila besplatna služavka, a da drug Zloban o mom slučaju nije želio razgovarati.
Ipak se Drvan kajao zbog svog postupka. Shvatio je da su prema meni počinjene i pedagoške i ljudske greške i pogreške.
Kada sam imala petnaest godina moja mati je odlučila da budem pastirica i da čuvam ovce. U stadu je bilo tridesetak naših i još znatno više seoskih ovaca.
Postala sam čobanica, a to nisam ni voljela, ni željela. Mama je znala svaku ovcu i svakoj je ime znala, a ja to uopće nisam željela znati.
Mama je uvečer brojala ovce i jedanput je rekla da jedna nedostaje. Odgovorila sam joj da bude sretna da je samo jedna. Jedino što je vrijedilo je to da sam kao čobanica otkrila kako je lijepa naša planina.
Od prvog dana moga čuvanja ovaca sam maštala o tome kako se osloboditi čobanluka, jer sam to doživljavala kao kaznu. Nakon svih ružnih događanja koje sam doživjela u osnovnoj školi, bila sam kažnjena.
Kažnjena sam ja, a nisu kažnjeni oni koji su me kao curicu iskorištavali. Tada sam znala sklopiti ruke i spominjati dragog Boga. Pitala sam gdje je Božja pravda.
I ja sam željela pohađati srednju školu, ići na izlete, ići na ekskurzije, biti sretna i vesela, a to je bila sam neostvariva čežnja.
O tome sam mogla samo maštati uz stado koje se veralo po Dinari, ili bi se raštrkalo po pokošenom polju. Željela sam da vuci podave sve te ovce.
Jedanput sam za savjet pitala strikana Ševu. Razumio me dobro i želio je pomoći. Rekao mi je kako da se riješim posla čobanice. Čekala sam i dočekala i taj dan.
Kada je pokošena jedna djetelina, kada je iznova malo porasla, pustila sam ovce da se napasu. Pola ih se nadulo i spašavali su ih ispuštajući im zrak kroz bokove. Ipak ih nekoliko stradalo. Poslije toga nisu više imali povjerenje u mene i drugi su ovce čuvali.
Već sam tada imala 17 godina i pošto sam bila lijepa i vragolasta momci se vrzmali oko mene.
Znala sam tada zapjevati: ‘Udat ću se i ja ove zime, svak’ se ljubi, a ja nemam s kime.‘
Tom pjesmom sam izazivala naše seoske momke. Sestra se već bila udala i uskoro je došlo do moje udaje. Možda je tome kumovala moja mama.
Jedne večeri stiglo osam momaka i prisiljavali me da izaberem za koga ću se udati. Materi mi bilo drago, jer je to željela. Izabrala sam jednoga koji je bio nekako nenametljiv i nije me zaljubljeno gledao.
Nije me ničim oduševio. Mislila sam da ću se, ako budem imala težak brak, od njega najlakše rastati.
Bilo je problema oko vjenčanja. Župnik zapeo da sam mlada, da nisam punoljetna, da me ne smije vjenčati, a kad je dobio dvoje janjadi, vjenčao me.
Kada je bila svadba po mene su došli autobusom. Išli smo u crkvu. Poslije je bio svatovski ručak i nije bilo mnogo ni svatova, ni svatova niti uzvanika.
Igralo se kolo i momci su mi pjevali: ‘Nit je ima, nit je majka rađa, kano što je Lovrušina mlađa.’ (Majku su seljani zvali Lovrušom.)
Kada smo stigli u Prisap tamo je bilo više svijeta. Bila je svatovska trka. Trčalo je nekoliko momaka i osvojili su dvije novčane nagrade.
Muž je imao obitelj u Prispu, a gradili su kuću u Zagrebu. Nikad u toj kući nisam noćila i ne znam kako izgleda.
Rodila sam sina. Muž me užasno omalovažavao. Govorio mi je kako ništa ne znam, kako sam u školi ponavljala razrede, pa se umislio da je puno pametniji od mene.
Ponašao se poput učitelja Drvana. To je nisam mogla trpjeti. Nisam mogla trpjeti da me netko ne podnosi. Nepodnošenje, i njegova nadmenost i drskost su mi zadali brige.
Pitala sam se zar ću ja živjeti takvim životom. Držao je da je muškarac Bog u kući. I svekrva mi je bila čudna osoba i nije me voljela.
Trudila se da moje dijete bude što više uz nju, pa sam osjećala da sam u toj kući nepoželjna. Nakon pet godine braka, ja sam iz te kuće pobjegla.
Napustila sam ga. Svi moji ukućani i rođaci, posebno stariji brat su to osudili i krivili mene za sve. Tada sam imala 22 godine.
Pobjegla sam u Njemačku i našla posao na crno. Uposlio me jedan Zagrepčanin. Bio je kuhar i s partnerom je imao restoran.
Bio je momak i nakon nekog vremena ponudio mi je brak. Rekla sam mu sve o sebi, a on je ipak nastojao oženiti me. Jer sam radila na crno, netko je to prijavio.
Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće i završila sam jedan dan i jednu noć u zatvoru. Potom su mi dozvolili da živim u Njemačkoj, da rodim dijete, a imala sam zabranu rada.
Poslije sam dobila dozvolu za rad. U tom restoranu sam radila skoro 8 godina. Restoran je radio od 11 sati do kasno navečer.
Svako jutro sam rano ustajala, brinula o obitelji i čistila stube u nekoliko zgrada. To mi je bila dobra zarada i dobra štednja.
Jednu sam djevojku zaposlila da mi čuva dijete, a ona i moj muž su postali ljubavnici i došlo je do rastave braka. Čak sam joj zahvalna što mi ga otela.
Dogodilo se i njima da nisu bili sretni, jer je ta žena oboljela i završila u duševnoj bolnici. Čak sam ju jedanput posjetila i rekla da joj sve opraštam.
Imao je taj moj muž divnu majku. Ona me poštivala. I poslije rastave je sa mnom rado i srdačno razgovarala. Rekla mi je da mogu uvijek doći i spavati u njenom stanu, da mogu viđati svog drugog sina. I viđala sam ga i još uvijek se rado viđamo.
Otišla sam u Švicarsku i zaposlila se u velikoj tvornici mliječnih proizvoda. Tamo sam zapela za oko jednom Francuzu. Nakon njegovog upornog traženja opet sam se udala. Zbog toga jer sam bila komunikativna njega je grizla ljubomora i život je postao nesnošljiv. Poželjela sam mu sreću i napustila ga.
U najvećoj tvornici mliječnih proizvoda, u švicarskoj ‘MMI’ su uočili su da sam okretna i u dobroj fizičkoj kondiciji i obučili su me da radim na viljuškarima.
Bila sam jedina ženska osoba koja je uspješno položila vozački ispit za bagere. U tome sam bila izvrsna. Govorili su da sam bolja od muškaraca, da sam najbolja.To je bio i dobro plaćeni posao.
Tada sam odlučila živjeti sama. Jedno vrijeme sam se i izlagala napornim putovanjima. Sama sam vozila auto na relacijama dužim od tisuću kilometara.
Viđala sam sina i nosila mu darove. Često sam noću žurila da bih na vrijeme stigla na posao. Jedanput sam vozila bez svjetala i Boga molila da što prije dođe zora. Kod njemačko-švicarskog Boden jezera umalo nisam stradala.
Svo to vrijeme od obitelji nisam imala podršku. Pisala sam i slala pisma, a odgovori nisu stizali. Sestra mi je živjela u Zagrebu i jedanput sam stigla noseći darove i njoj i njenoj djeci. Toliko hladno su se prema meni držali da sam požalila što sam joj došla na vrata. Bila sam u dilemi da se okrenem i odem bez pozdrava.
Zbog toga što sam prvog muža napustila obitelj me nije cijenila, a u Švicarskoj mi se jedan šef zamjerio. Za Božić mi dao tri slobodna dana, a zbog toga sam ga na velikom sastanku radnika našeg pogona kritizirala. Doskora je bio smijenjen, jer se nije borio za radnike.
U Švicarskoj, u mom pogonu sam bila jako cijenjena, čak i omiljena među radnicama. Svi su me zvali Bianka. Imala sam dobru plaću i dosta novaca.
U vrijeme godišnjih odmora ocu i majci san renovirala kuću. Kupila sam im i novi namještaj. Braća me s podozrenjem gledala. Otac je bio zahvalan i govorio da vrijedim više od deset sinova.
Kada je umro moj otac, moja dva brata su ostarjelu majku otpremili u starački dom. O njoj se nisu željeli brinuti. Potražila sam taj starački dom.
Zaprepastila sam se stanjem u kojem je majka bila. Majčina garderoba je bila bijedna. Imala je nepodnošljiv miris. Majka i majćina soba su bile problem cijeloga kata.
Sjetila sam se priče kako su i mene kao dijete držali u kolijevci, kako su me bili zapustili. Mama je oskudijevala i u robi, i u onome što su joj sinovi trebali donositi.
Kupila sam joj sve što joj je potrebno, sve u većem broju. Okupala sam ju i preobukla. Svu njenu staru smrdljivu robu sam bacila u smeće.
Sjedila je moja mati gledala me. Gledala me ne vjerujući da sam to ja. Potom je zaplakala i govorila kako je prema meni nepravedna bila.
Po njenom pogledu, po njenim suzama sam shvatila da me molila za oprost. Rekla sam joj da jest za sve malo kriva, ali da su krivlji zlobni učitelji i moja sudbina.
Rekla sam joj da sam u tuđini uspjela, da sam uspješnija od braće i od sestre, da sam uspješnija od mojih vršnjaka i vršnjakinja iz sela ‘Ponora’.
Mlađi brat je sa svojom obitelji živio u jednoj iznajmljenoj vlažnoj kući u gradu. Uložila sam novac u gradnju kuće i uselila ga u jednu polovinu.
Dok se radila kuća bratovljeva žena je radila u općinskoj službi. Ja sam dala punomoć, ovlastila sam je da vadi dozvole, da sredi papirologiju i slučajno sam otkrila da kuća nije uknjižena na moje ime.
U svemu tome je sudjelovala i jedna osoba ovlaštena od suda. Prijavila sam tu osobu i zagorčala sam joj život. Kada sam saznala da sve to što je uknjiženo na mog brata mogu poništiti, odlučila sam to ne raditi.
Valjda se neću predomisliti, to zavisi od ponašanja bratove supruge i brata, a ja ću sagradit još jednu kuću. Za mene i za moje sinove. Volim raditi i kad radim puna sam volje za življenje.
BRANKA NAPOKON SRETNA
Mogu reći da mi život nikad nije bio ljepši. Živjeti u Livnu meni je zadovoljstvo. Nagradila me draga Mati Isusova. Moja molitva je uslišana.
Javljam se i svojim sinovima. Jedan je oženjen. Drugi živi s prijateljicom. Ja živim sa Florijanom. Plemenit je i veže nas mnogo stvari: iskrenost, razumijevanje i ljubav prema prirodnim ljepotama, prema izletima, prema planinarenju i prema životinjama.
Sviđamo se jedno drugome. Valjda je to prava ljubav. Financijski sam neovisna i nedavno sam jednoj udruzi za napuštene livanjske konje donirala 2.000 KM i dvije tone soli.
Sretna sam kada ih posjećujem, kada mi se ti ljepotani s naših planinskih proplanaka približe. Nekoliko mladih ždrebica se prema meni pitomo ponaša i uzima od mene ili soli sa dlana ili kocke šećera.
Dopuštaju da im milujem lice. Ima predivne ždrebadi i predivnih ždrebica. Ima ih divnih raznolikih boja. Imaju predivne oči i duge trepavice. U nekih su nestvarno lijepe grive i repovi.
Kad bih imala uvjete i kad bih mogla uzela bih ih i za njih sagradila ogromnu staju. Tužno je da su napušteni konji izloženi vremenskim nepogodama. To su božanski divna i razumna bića.
Moja braća su nekad jahala konje i sudjelovali su u svatovskim trkama. Jahali su na golom konju, jahali bez sedla i pobjeđivali. Bili su kuražni.
Ja sam hrabrija od njih. Kada je izvršena agresija na Hrvatsku stalno sam nešto činila za hrvatske branitelje, a kada je bila Oluja i ja sam obukla odjeću hrvatskih bojovnika i bila sam se u jednoj satniji, bila sam u pričuvi.
Učili su nas rukovanju s oružjem. Svi su mislili da sam muško, dok mi jedno jutro u krevetu nije spala kapa. Okupilo se desetak naših bojovnika i stajalo su kod moga kreveta. Radosno su čekali da im kažem svoje žensko ime. Pjevali su mi kao da mi je rođendan. Čestitali su mi i bili su prava braća. Ponosna sam na njih.
Želim naglasiti da onaj tko je iskren i onaj koji se prema meni korektno odnosi, taj stekne prijatelja, a oni koji me uvrijede i omalovaže pokaju se. Takva sam i ne znam na koga sam takva.
U mojoj obitelji mnogi nisu takvi i ne drže do svoje riječi. Meni govore da sam crna ovca, jer se odlučno postavljam i hrabro rješavam životne situacije.
Smeta mojima što sam do sada napustila tri muža, ali se ne kajem jer je jedan život i želim biti poštovana. Do sada sam tri kuće sagradila i druge usrećila.
Kupila sam i stan, a i zemljište za novu kuću. U stanu živi devedesetogodišnja moja tetka, očeva sestra. Udomila sam ju. Sagradit ću ja još jednu kuću za sebe i za svoje sinove.
Mi nismo svjesni koliko je lijep naš livanjski kraj. Onima koji su zaradili novac u razvijenim europskim zemljama poručujem da se vrate u svoju postojbinu.
Znam mnoge koji su kupili stanove i sagradili kuće po Njemačkoj. Po Njemačkoj već postoje naša sela, naše župe.
Poručujem im da se vrate, da shvate da im je livanjsko podneblje Domovina, da su im ovdje kosti dragih predaka. Da je ovdje zdravija i sigurnija budućnost.
One koji su me zlostavljali kaznio je život. Ja ih ne mrzim, nego ih žalim. Zlobanu Grabežiću i Zlobiji starija kći se ubila, a Drvanu je brak bio pakao i ostavila ga supruga.
Čudno mi je kako je moj otac sve šutke podnosio. Meni danas nitko ne vjeruje da imam samo tri razreda osnovne škole. Mnogi misle da sam završila neku višu školu, jer tečno govorim njemački, jer diskutiram o svemu i zbilja mislim da o životu dosta toga znam.
Moja životna škola me podučila.
Ja vjerujem da u Univerzumu postoji moćna razumna sila, da postoji Bog i da me voli i da me nagrađuje. Voljela bih da moja rodbina o meni pozitivno razmišlja, da shvati da sam mnoge nevolje prebrodila, da sam uspješna, da ih volim, ali sve više uviđam da su prepuni konzervativnih predrasuda.“
Završila je Branka svoju skraćenu životnu priču i kazala da joj naviru i mnoge druge uspomene i da je njen život sam po sebi roman.
Rekla je da će za prvi proljetni vikend ljeta Gospodnjeg godine 2023. odvesti svog prijatelja Švicarca Florijana da vidi Hajdučke vrleti, brojne stećke, Kedžaru, spomenik Divi Grabovčevoj, crkvu Svetog Ilije i franjevački samostan, da obiđu cijelo Blidinje koje mnogi Hercegovci nazivaju nacionalnim parkom Herceg-Bosne.
