Naravno da BiH neće ući. Jer BiH nije kandidat — BiH je koncept. Korisna iluzija Bruxellesa kojom se Zapad pred Rusijom hvali kao lovac koji uvijek ima još jedan mamac na udici.
Dok Njemačka i Francuska raspravljaju kako “reformirati veto” da bi nove članice mogle ući bez prava glasa, jasno je da se ne radi o integraciji, nego o pripitomljavanju.
Zamisao je jednostavna: pustiti nove zemlje u dvorište, ali im ne dati ključeve kuće.
Tako će moći mahati zastavom EU, koristiti fondove, i pozirati za zajedničke fotografije — ali bez prava da išta kažu. Kolonijalizam, samo s boljom grafikom.
BiH je, kao i obično, u redu za čekanje između dva imperijalna impulsa: ruskog strpljenja i europske kukavičluke. Bruxelles zna da svaka odluka o punom članstvu traži konsenzus, a konsenzus u Uniji danas ne postoji ni oko čokolade, a kamoli Balkana. Zato se predlaže “proširenje bez prava glasa” – nova verzija europskog apartheida, gdje kandidati postaju trajni pripravnici demokracije.
Za BiH, to znači – vječna predvorja. Kandidatura kao stanje svijesti, ne kao faza procesa.
Europska komisija će nastaviti davati “pozitivne ocjene” uz dodatak: “Potrebno je dodatno uskladiti pravosudne institucije s europskim standardima.” Prijevod: vidimo vas, ali nećete za stol.
Naravno, Bruxelles ima i svoje strateško opravdanje. Treba Putinu pokazati da “ima alternative”, pa BiH, Ukrajina i Moldavija postaju paravan. U stvarnosti, Zapad ne želi rat s Rusijom, ali želi izgledati kao da se širi protiv nje. Zato drži BiH u formaldehidu – ni mrtvu ni živu, ali uvijek dovoljno svježu za politički performans.
Zamislite Uniju u kojoj nove članice ulaze s ograničenim pravima. To više nije zajednica naroda, nego franšiza Bruxellesa. Članstvo bez glasa postaje moderna verzija protektorata s europskom maskom.
A BiH, kako joj ide, uskoro bi mogla postati prva zemlja koja slavi Dan Europe — bez ijednog prava koje taj dan simbolizira. Zato, kad Hofreiter iz Bundestaga kaže da “proširenje ne smije biti usporeno vetom”, valja čitati između redaka: ne smije biti usporeno – ali ni ostvareno.
BiH će, po svemu sudeći, ostati na karti kao što je oduvijek bila: kao granica između carstava, buffer zona između ambicija, i testni teren za tuđe principe. Europa je opet pronašla način da Balkanu obeća sve — i ne da ništa.