U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus ima pristup, pronašli smo intervju koji je Goran Bregović dao Danima. Intervju je sa Bregovićem uradio Senad Pećanin 2005. godine.
U nastavku ga prenosimo u cijelosti.
Znam puno ljudi u Sarajevu koji pripadaju generacijama rođenim pedesetih, šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koji su u velikim iskušenjima povodom predstojećeg koncerta Bijelog dugmeta u Sarajevu.
Svima njima je zajedničko to što ova grupa predstavlja simbol nekih boljih vremena – kad su bili mlađi, sretniji, bezbrižniji, sa više kose i manje kilograma, kad ni slutili nisu šta im nose devedesete. Naravno, to budi emocije, potpiruje uspomene.
Međutim, mnogi se nalaze u ozbiljnoj dilemi definiranja svog odnosa prema Dugmetu, i to skoro isključivo zbog odnosa prema Goranu Bregoviću – tvorcu, lideru, mozgu… ama, vlasniku druge najznačajnije grupe u historiji sarajevske pop-rock škole.
Jedni pripadaju žestokim osporavateljima Bregovićevog djela zato što ga drže odgovornim i krivim što je upravo Bijelim dugmetom svojevremeno zbližio raju i papke, kriminalce i pristojne ljude, polupismene i intelektualce, prljave i okupane, narodnjake i rokere, nacionaliste i pristojne ljude… buduće ratne zločince i njihove žrtve.
Baš kao što je nekada uspijevao koncertnim turnejama Dugmeta izazivati identične reakcije publike od Triglava do Đevđelije, posljedice modela popularne kulture koji je ustoličio i danas su dominantne, i iste su i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Uostalom, provjerite kako u Hrvatskoj stoji stvar iz ugla Jurice Pavičića:
“Kada danas higijeničarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju na Bregin comeback, onda se moraju prisjetiti i naličja priče koje im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovića i njegova ‘pastirskog rocka’ (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli su, ne zaboravite, i Thompson, i Vuco, i Škoro.
Pastirski rock – taj najčišće jugoslovenski od glazbenih idioma – dugo je već neslužbeni zvuk hrvatske nacionalističke desnice. Pop-koketiranje s nacionalnim patosom – dakle, Bregin izum iz ranih sedamdesetih – u Hrvatskoj je već dugo diskografsko opće mjesto.
Te podudarnosti nisu slučajne. Jer, domaći ‘desni zvuk’ parazitira na onoj istoj demografskoj grupi koju je svojedobno Brega prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska grupa socijalistička je suburbija – grozdovi oljuštenih visokogradnji napučenih prvom generacijom odraslom u gradu.
Instinktom trgovca ili pučkog sociologa, Bregović je kasnih sedamdesetih shvatio šta zapravo jeste Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i obukao u trliš.
Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je ‘soundtrack’ koji je bio tačno njoj nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga ‘pastirski rock’ nije bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima.
‘Pastirski rock’ je bilo socijalno stanje. Oni koji su to prepoznavali već su osamdesetih Bregovića mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebački, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila.”
Ja ne pripadam onoj grupi koja ima probleme s Bregovićem koje opisuje Pavičić. Priznajem, godine mog odrastanja u kojima je Bijelo dugme imalo značajnu ulogu previše su mi važne da bih Bregovića gledao drugačije nego kroz prizmu vrlo privatnog – jednostavno, još jedna pobjeda ličnog nad kolektivnim.
Međutim, to ne znači da je moj problem s Bregovićem manji – naprotiv. Radi se o njegovom odnosu prema ratnom Sarajevu. Mislim da je Danilo Kiš govorio: “Reci mi svoj odnos prema Auschwitzu, pa onda dalje možemo razgovarati.”
A Bregović je skoro četiri godine zločinačkog ubijanja njegovog grada – Sarajeva – uglavnom šutio. Njegova šutnja bila je zaglušujuća. U svega par navrata kada ju je prekidao, činio je to kolosalnim cinizmom UNPROFOR-ovskog tipa, osuđujući jednako i one koji razaraju grad i one koji pokušavaju preživjeti braneći Sarajevo.
Oni koji ga znaju bolje od mene tvrde da je njegov odnos prema ratu u Sarajevu bio određen tek jednom činjenicom – Beograd i Srbija su mnogo veće tržište od Sarajeva i Bosne, pri čemu se tada još nije ni znalo hoće li od njegovog rodnog grada ostati išta i hoće li Bosna uopće preživjeti.
Šteta, jer da je vjerovao u sebe ili da je znao da će mu kroz koju godinu i čitava Evropa biti malo, već osvojeno tržište, možda bi nas ogrijao makar jednom izjavom saosjećanja koja bi meni i mnogima u Sarajevu užasno puno značila. (Prije nego što smo počeli raditi intervju, Brega mi priča da sutra leti na koncert u Ukrajinu, u Kijev, zatim na Tajvan, a u Sarajevo stiže dan prije koncerta, nakon nastupa u Južnoj Koreji.)
Svejedno, Pavičić je u jednom zasigurno u pravu: Bregović je pobjednik. U Beogradu će se na Vidovdan okupiti 200.000 ljudi; u Zagrebu su karte rasprodate za svega nekoliko sati, nakon što su ljudi satima strpljivo stajali u redu. Da će slična – mada, začuđujuće, ne potpuno ista – euforija za kartama biti i u Sarajevu, znao sam još prije nekoliko sedmica.
Tačnije, na konferenciji za štampu Bijelog dugmeta, koja me podsjetila na tradicionalne novogodišnje pres-konferencije Alije Izetbegovića: zato što su stotine prisutnih, među kojima najmanje novinara, euforično aplaudirali na svaki odgovor. I hajde ti, majčin sine, postavi neko novinarsko pitanje koje će poremetiti orgasmički odnos obožavalaca prema svom idolu!
Jedna mlada novinarka sa lokalnog radija pokušala je – i to ne Bregi, nego menadžeru Raki Mariću – ali ju je prisutna “sarajevska raja” toliko izvrijeđala da bi me čudilo da djevojka još nije promijenila profesiju. Ako je ta “raja” sa te konferencije slika današnjeg Sarajeva, Brega zaista nije imao ni najmanjeg razloga da se nađe zatečen ili uzrujan nekolicinom mojih pitanja.
