Odlaziš evo iz kuće rodne
u neizvjesnost biloga svita
kako je sada srcu mome
koda me sine itko pita.
Da li spavaju mirno oni
zbog kojih su puste ulice grada
da li ih boli gorka suza
koja iz materina oka pada.
Dok sjedim sama na kućnom pragu
vjetar mi hladnoćom suze briše
na trenutak utihnu kada je vidio
da sreće na licu nema mi više.
Utjeha bit će mi krunica sveta
molitva i vjera u dragog Boga
dugi dani i besane noći
dok čekam na povratak sina svoga.
Neće bit lako gledati sine
za stolom prazno mjesto tvoje
tuga mi kida ranjeno srce
jer ipak si duša – duše moje.
Nemoj patiti negdje daleko
uzet ću na sebe boli tvoje
pronađi tamo kapljicu sreće
a meter će patiti za nas oboje.
Nemoj ga raniti pusta tuđino
ne budi okrutan bili svite
ipak ti dajem nešto sveto
dajem ti evo svoje dite….
Ljiljana Tolj
